Što se događa sa Splitom? Neki smatraju da se grade samo stanovi za bogate, a srednja klasa, da ne spominjemo obitelji s još skromnijim primanjima od prosječnih, morat će napustiti grad. Kakav bolestan scenarij! Doslovno odumiranje svega što grad čini gradom. Hoće li Split postati grad bogatih zombija, pita se Damir Šarac u Slobodnoj Dalmaciji. »Fenomen vrijednosti splitskih nekretnina vjerojatno će se naći u nekim librima ekonomije koji se bave apsurdima. Cijene od pet, šest tisuća eura u socijalističkim zgradama u širem centru, ali već i po nekadašnjoj periferiji, zvuče potpuno nenormalno. (…) Njegovo izvorno stanovništvo bježi. (…) Možda bi ga se dalo usporediti sa Benidormom, španjolskim gradom u provinciji Alicante, koji je izgrađen ponajprije zbog turizma. Ima najviše nebodera po glavi stanovnika nakon New Yorka. Skup je kao Split i u njemu nemaš što raditi ako se ne baviš turizmom. Jedina je razlika u tome što je Benidorm građen kao grad turizma, Split nije. (…) Model zapadnih zemalja poput Austrije ili Njemačke u kojima gradovi podižu ‘stambenjake’ i iznajmljuju stanove po ‘normalnim’ cijenama kako bi zadržali mlade, domicilne obitelji, za nas je još znanstvena fantastika. Takav pristup ne samo da ih ostavlja tamo gdje su rođeni i gdje žele živjeti, nego potpuno mijenja socijalnu sliku grada, preživljavaju čak i oni koji se ne bave turizmom.«
Povratak hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka trebao bi, prema Strategiji demografske revitalizacije RH, biti jedan od prioriteta migracijske politike, no puno je problema s ostvarivanjem toga cilja. »Iako su za dolazak i ostanak u Hrvatskoj najviše zainteresirani potomci iseljenika iz Južne Amerike, mnogima je to veoma otežano jer u nizu zemalja nemamo diplomatsko-konzularna predstavništva pa ne mogu dobiti hrvatsko državljanstvo.
Veleposlanstva nemamo u Boliviji, Venezueli, Peruu, Urugvaju, Paragvaju…«, piše za Večernji list Dijana Jurasić, koja je razgovarala s ravnateljicom Instituta za migracije i narodnosti (IMIN) dr. sc. Marinom Perić Kaselj.
»Bez državljanstva koje je prvi korak za povratak u Hrvatsku ne mogu ništa, a taj prvi korak pokazuje kakav odnos domovina njihovih predaka ima prema njima. IMIN provodi istraživanje vezano za useljavanje, zapošljavanje i integraciju potomaka iseljenika iz Južne Amerike. Neki žele doći živjeti u Hrvatsku, neki ovdje studirati, a neki investirati. (…) Što se tiče znanja hrvatskoga jezika, tu je napravljen iskorak pa poznavanje jezika više nije uvjet za dobivanje državljanstva za potomke iseljenika, ali poznavanje jezika im je važno. (…) Rade se pomaci, ali je sve to dosta sporo, a mi više nemamo vremena, pogotovo sad kad smo naglo postali useljenička zemlja i kad nam treba radnika i velik dio visokoobrazovanih koje smo izgubili. A mladi iz Južne Amerike uglavnom su visokoobrazovani, ali su spremni raditi i poslove ispod svojih kvalifikacija dok ne nauče jezik«, napominje dr. Perić Kaselj. Potomci iseljenika, dodaje, svjesni su svojih korijena i hrvatskoga podrijetla iako su neki već četvrta, peta generacija potomaka iseljenika.
Profesorice Ekonomskoga fakulteta u Osijeku književnica Jasna Horvat i teoretičarka kreativne industrije Josipa Forjan – piše u Večernjem listu Vedran Balen – već desetak godina aktivno se bave glagoljicom i promoviraju je po svijetu. Napisale su i knjigu »Brendiranje kulturom: glagoljica«. Spojile su ekonomiju, književnost, brend i identitet u jedan projekt i pristupile brendiranju kulturom temeljnom na glagoljici. (…) »U zadnjih deset godina uspjele su uspostaviti model kružne kreativnosti. Uzele su glagoljicu i prošle s njom kroz 12 sektora kreativne industrije, od arhitekture, audiovizualne umjetnosti, baštine i dizajna do glazbe, knjige, medija i računalnih igara.
U svojoj knjizi odgovorile su na pitanje kako jednu ideju provesti kroz svih 12 sektora da bi se ona konačno brendirala cjelovito i dugoročno«, piše Balen.
Glagoljica nije svojstvena samo Hrvatskoj, ali naš uglati oblik jest. Promovira ga i država Hrvatska od 2023., kada smo ulaskom u eurozonu uveli kovanice sa znakom glagoljice i tako dobili jedinstvenu priliku da novčanom valutom širimo ideju glagoljice kao našega simbola. Oživljavanjem glagoljice možemo potvrditi kako je kršćanstvo u 9. stoljeću istodobno i opismenjavalo i širilo vjeru – kaže Jasna Horvat. Znači, to je spoj duhovnoga i obrazovnoga. Takav perpetuum mobile u kojem primate jedno, dobivate drugo, a rastete cjelovito u 21. stoljeću, nažalost, nemamo, a glagoljica je možda podsjetnik kako se to može, kako tomu treba težiti i kako mi to želimo njegovati.
