U posljednje vrijeme javnost zbunjuju različita mišljenja političara, pa i stručnjaka o ulozi Ustavnoga suda i ustavnoga sudovanja u Hrvatskoj. Zato nije zgorega objasniti što su Ustav i Ustavni sud i koja je njegova uloga, odnosno odgovornost, posebice u ulozi sudovanja.
Ustav je najvažniji zakon svake države. Svaka moderna država mora imati svoj ustav, koji bi trebao biti temeljni zakon svih zakona, što znači viši i jači od svih zakona svake države. Iz toga proizlazi obveza da svaki zakon, ali i svaki drugi opći propis nižega ranga, mora uvijek biti u skladu s ustavom. Kao obvezujući »zakon svih zakona« određuje državno i političko uređenje, ali i obvezuje da svi koji reguliraju državno i političko uređenje, pravni poredak, gospodarske i društvene odnose, temeljne slobode i prava svakoga građanina, ali i svake druge osobe te prava naroda i nacionalnih manjina, donose propise u skladu s Ustavom. Dakle, Ustav je obvezujući akt i za Sabor koji ga je i donio. Kontrola te usklađenosti povjerena je Ustavnomu sudu.
Ustav Republike Hrvatske donesen je 1990. g. i stupio je na snagu 21. prosinca 1990. a pročišćeni tekst koji je na snazi sa svim izmjenama, ispravcima i dopunama objavljen je u Narodnim novinama broj 41/2001. Ustavni zakon o ustavnom sudu RH, pročišćeni tekst, objavljen je u Narodnim novinama broj 49/2002.
Zbog određenja Ustava kao najvažnijega temeljnoga zakona osobito je važno djelovanje Ustavnoga suda, koji odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom, o suglasnosti drugih propisa sa zakonom i Ustavom, štiti ustavne slobode i prava svakoga čovjeka, rješava sukobe nadležnosti i ovlaštenja između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, ocjenjuje uredbe sa zakonskom snagom predsjednika RH, ocjenjuje ustavnost uredaba Vlade, nadzire ustavnost programa djelovanja političkih stranaka te može zabraniti i njihov rad. Također nadzire ustavnost i zakonitost izbora i državnoga referenduma, a obavlja i druge poslove određene Ustavom. Jedino nije ovlašten ocjenjivati ustavnost Ustava jer Ustav donosi Sabor.
Ustav u svojim deklarativnim načelima kao posebne vrjednote naglašava slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost, socijalnu pravdu, poštovanje prava čovjeka, vladavinu prava i pravo vlasništva. Ta deklarativna načela Ustava moraju ostali propisi i zakoni poštovati u svojim odredbama i omogućavati njihovo ostvarenje u provedbi.
Ustav jamči i trodiobu vlasti i to na 1/ zakonodavnu (donosi zakone i druge propise), 2/ izvršnu (provodi i izvršava zakone) i 3/sudsku (prosuđuje provode li se zakoni ili poštuju zakoni i drugi propisi). Takva trodioba vlasti temelj je djelovanja svake parlamentarne država kao jamstvo vladavine prava. Međutim, takva trodioba vlasti nije sama po sebi jamstvo vladavine prava pa je u praksi moguće razilaženje zbog pogrješnih tumačenja ili politikantskih podmetanja, a često i zbog slučajne ili namjerne nedorečenosti pojedinih odredaba zakona. Neki zakoni mogu biti i neprimjereni, pa i diskriminirajući, pa i suprotni pravnoj logici. Kako je sporo mijenjanje zakona, često zbog »igre nedostatka potrebne većine glasova« (kvorum), sporo je mijenjanje očito neustavnoga propisa. Tada nastupa odlučujuća uloga Ustavnoga suda, koji bi u prvom redu trebao rješavati probleme pravnim, a ne političkim razmišljanjima. Zbog toga je osobito važna pravna i moralna izgrađenost ustavnih sudaca, ali i hrabrost da se donesu odluke neovisno o očekivanim željama političara. Ustavni sudci moraju vjerovati u ispravnost, odnosno ustavnost svojih odluka koje trebaju biti u skladu s temeljnim načelima Ustava. Samo takvim odlučivanjem jamče vladavinu prava. Kada Ustavni sud odlučuje o ustavnosti ili zakonitosti nekoga propisa, svojim tumačenjem čuva kako Ustav tako i vladavinu prava. Odlučuje o ukidanju ili poništavanju određenoga propisa kao neustavnoga ili protuzakonitoga. Dakle, štiti određena prava od brzopletoga, nepromišljenoga ili nejasnoga propisa zakonodavca. Tada njegova odluka ulazi u dodir s politikom pa se u tome krije opasnost od prelaska iz zone prava u zonu politike. Osim činjenice obvezne zaštite prava i zakona da budu u skladu s Ustavom, Ustavni sud ne može biti potpuno nepolitičan jer je temelj njegova djelovanja sam Ustav kao »zakon svih zakona«, ujedno je i politički akt. Moglo bi se reći da njegovo djelovanje može biti i neka vrsta sukoba interesa te su tu moguća razilaženja. Takva situacija bila je kod odlučivanja o vraćanju duga umirovljenicima zbog nepoštovanja zakonskih odredaba o usklađivanju mirovina. Tada se nekoliko godina odgađalo donošenje odluke i tako oštećivalo umirovljenike. Na mnoge se probleme neustavnih primjena zakona oglušio, iako ima ovlaštenje da i sam inicira postupke očitih masovnijih pojava protuustavnih tumačenja propisa (odbijanje prava na obiteljsku mirovinu udovica s djecom, koje su imale uvjete, ali nisu formalno podnijele zahtjev za mirovinu – nasuprot naknadnomu priznavanju prava na mirovinu zastupnicima i drugim državnim dužnosnicima).
Sve takve mogućnosti upućuju na posebnu važnost ustavnoga sudovanja. Valja naglasiti da je bitno da to sudovanje ne odlučuje u postupku donošenja nekoga zakona jer to je ovlaštenje Sabora. Ustavni sud djeluje i nastupa tek nakon što je neki zakon ili drugi propis donesen ili protivno Ustavu primjenjivan ili neprimjenjivan. Zato se Ustavni sud ne može smatrati ni zakonodavnom ni izvršnom ni sudbenom, a ni političkom vlašću. On je tijelo »sui generis« (sam po sebi posebne vrste) izvan sustava trodiobe vlasti, nezavisno i samostalno s posebnom odgovornošću i posebnim ovlaštenjima.
