Pismo nadbiskupa Alojzija Stepinca maršalu Titu u kojem traži provedbu obećane i zajamčene suradnje između Crkve i države te prosvjeduje protiv agrarnoga zakona koji onemogućuje djelovanje Crkve, 20. kolovoza 1945.:
»Dozvolite mi g. Maršale, da se osobno obratim na Vas u stvarima, koje su od načelnog i zamašnog značaja.
Kada ste početkom lipnja o.g. boravili u Zagrebu, na Vašu je želju došla do Vas delegacija zagrebačkog klera, prihvativši tako Vašu inicijativu, da razgovarate s predstavnicima katoličke Crkve o pitanjima, koja zanimaju i Crkvu i Državu. U svome ste govoru izričito naglasili tu želju sporazumijevanja. Dapače, izrazili ste misao, da se formira komisija stručnjaka sa strane Crkve, koja će razgovarati s predstavnicima Države o zajedničkim pitanjima. U razgovoru nakon toga, ponovno ste istakli svoju želju sporazumijevanja s Crkvom prije donošenja zakona, koji zanimaju Crkvu i Državu. Tu svoju želju i obećanje, da će državne vlasti sporazumno s Crkvom donositi zakone koji se tiču Crkve, izrekli ste i meni, prigodom razgovora koji sam imao s Vama na dan 4. lipnja o.g.« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 227.-228.).
»Razumljivo je da je Crkva smatrala i smatra ovaj vaš jasni stav ne samo kao preduvjet za iskrenu suradnju s državnim vlastima, nego i kao obvezu, da će sa strane Države, na podlozi otvorenog iznošenja mišljenja biti donašani zakoni, koji zanimaju Crkvu, nakon prethodne izmjene misli s predstavnicima Crkve.
»U razgovoru nakon toga, ponovno ste istakli svoju želju sporazumijevanja s Crkvom prije donošenja zakona, koji zanimaju Crkvu i Državu. Tu svoju želju i obećanje, da će državne vlasti sporazumno s Crkvom donositi zakone koji se tiču Crkve, izrekli ste i meni, prigodom razgovora koji sam imao s Vama na dan 4. lipnja o.g.«
Tako sam, među ostalim, učinio sve, što sam našao potrebnim, da posebnom predstavkom, koju sam imao čast sredinom srpnja uputiti i Vama, upozorim sve kompetentne faktore na stajalište Katoličke Crkve prema zakonu o agrarnoj reformi. Danas, kad taj zakon stoji pred Privremenom Narodnom Skupštinom, želim, gospodine maršale, da pored obrazložene predstavke, koju Vam upućujem, posebno istaknem, kako se Katolička Crkva ne može saglasiti s ovakvim rješavanjem agrarnog problema. Odredbe zakona, kojima se Crkva jednostrano, bez svake pravedne i potpune odštete izvlašćuje iz sviju svojih posjeda, nepravedne su. One bacaju Crkvu u položaj, koji joj onemogućuju uzdržavanje institucija neophodno potrebnih za njezino normalno djelovanje, kao što su sjemeništa, središnje crkvene vlasti (odinarijati), odgojni zavodi… Pripominjem, da ovaj zakon ostavlja Crkvi daleko manje komplekse zemljišta kao maksimum nego u susjednim zemljama, koje su također provodile agrarnu reformu. Stoga je očito, da ovaj zakon izrazito odiše protucrkvenim duhom.
Zato moram u ime Katoličke Crkve podignuti protest protiv ovakvog agrarnog zakona, koji se, kraj svih nepravdi koje u sebi sadrži, donosi na brzu ruku, i uoči izbora, i bez dovoljno spremnog upravnog aparata, koji bi ga mogao valjano provesti u život.
Svraćam Vama, gospodine Maršale, pažnju na to, da će se prihvatom zakona o agrarnoj reformi u obliku, kako je predložen Skupštini, samo pogoršati odnosi između Crkve i Države, koji su na žalost, bez svake krivnje sa strane Crkve, i onako slabi. Uvjeren sam, da to ne će ni najmanje povoljno djelovati na unutarnje smirenje, kao i na zamišljene pregovore sa Svetom Stolicom. Držim, da u ovom slučaju posvema su na mjestu Vaše riječi upravljene zagrebačkom kleru, kako se dekretom ne može urediti odnos između Crkve i Države« (str. 228.-229.).
Okružnica svećenicima o potrebi zbrinjavanja ratnih stradalnika i obitelji u neimaštini, 22. kolovoza 1945.:
»Svima je Vama jamačno poznato, koliko se diljem naše nadbiskupije dobra učinilo putem ‘Karitasa nadbiskupije zagrebačke’ u zadnjim godinama minulog rata, da se u našem hrvatskom narodu ublaže ratne strahote. Preko devet je tisuća života djece i odraslih spašeno time, što su ih naši seljaci spremno i milosrdno primili pod svoj krov. Isto tako ste Vi, dragi vjernici, spasili mnogu braću u primorskim stranama od smrti glađu, jer ste im sabrali i odaslali hrane u najvećoj nuždi. Svi ti spašeni ljudi duguju veliku zahvalnost u prvom redu Vama, braćo na selima, a i Vama, braćo svećenici, koji ste na sebe preuzeli brigu oko smještaja izbjeglica.
Danas pak, premda je ubojna vatra rata prestala i nastalo vrijeme kada treba zemlju u miru obnoviti, ipak mnoge nevolje naše braće postavljaju nove zadaće kršćanskoj ljubavi. I opet moram na sve vas uputiti hitni poziv, da prema mogućnosti priskočite u pomoć onima koje su nove naredbe vlasti teško pogodile.
1. Svi oni, koji su se doselili u Zagreb u zadnje četiri godine, i kojima nije više dozvoljen boravak u gradu, moraju se najkasnije do 1. rujna izseliti iz Zagreba. Većina je to već i učinila, no, mnogi, koji bi to rado učinili i vratili se svojim domovima, nemaju kamo otići, jer im je sve kod kuće uništeno i opustošeno. Tima treba naći privremeno zaklon i zaposlenje na selu. To su većinom seljačke i radničke obitelji iz Like, Bosne i Dalmacije.«
»2. Mnoge su zagrebačke obitelji uslijed novih prilika ostale bez zaposlenja i zapale u gotovo beznadan položaj. Premda takve obitelji smiju ostati i dalje u Zagrebu, ipak su i one spremne privremeno ostaviti grad, dok se prilike malo ne srede u privrednom životu. Tu ima radnika, namještenika, činovnika, a i školovanih ljudi u slobodnim zvanjima. Jedni od njih spremni su otići na selo i pomoći kod seljačkih radova, a drugi, koji to ne mogu, trebali bi da dobiju barem najnužnije za život. Za te će ‘Karitas’ provesti sabirnu akciju u živežnim namirnicama, gdje je to danas zgodno, a inače u novcu.
3. Po svim župama neka se uvede karitativna ustanova ‘Kruh sv. Antuna’ za pomaganje najpotrebnijih. U svim crkvama, gdje to nije provedeno, neka se smjeste škrabice s natpisom: za ‘Kruh sv. Antuna’. Vjernike neka se više puta opomene na tu karitativnu akciju. Ta je akcija povjerena ‘Karitasu nadbiskupije Zagreb’, koji će izdati potrebne upute, a sve je to učinjeno u sporazumu s Predsjedništvom Vlade Federalne Hrvatske.
Prionimo svi uz to sveto i spasonosno djelo, pa će ono i uspjeti, a Gospodinova plaća s neba neće izostati. Svima pak, koji na bilo koji način pomognu ovu akciju, podjeljujemo svoj nadpastirski blagoslov« (str. 231.-232.).
NASTAVLJA SE
