Zbog pravilnoga shvaćanja svrhe ustavnoga sudovanja, koja je posljednjih dana osobito aktualna u hrvatskoj javnosti, treba prije svega pojasniti nekoliko stvari o Ustavu Republike Hrvatske. U Ustavu su kao temeljnom pravnom aktu svake države utvrđena i posebna načela koja moraju poštovati svi drugi zakonski akti, ali i pojedinačne odluke kojima se odlučuje o pravima građana. Najvažnija su načela zakonitosti, jednakosti i pravednosti.
Trodioba vlasti temelj je djelovanja svake moderne parlamentarne države i preduvjet ostvarivanja demokracije i vladavine prava. No Ustavni sud nije sastavni dio trodiobe vlasti, nego je neka vrsta neovisnoga »kontrolora« funkcioniranja trodiobe vlasti.
Sama činjenica trodiobe vlasti nije sama po sebi garancija ostvarenja vladavine prava. Poznato je da se zakoni donose u parlamentu (kod nas je to Sabor), u kojem se često mogu zbog političkih nadmetanja, politikantskih podmetanja, a nerijetko i zbog opsjednutosti nekom ekstremnom idejom izglasavati ili tumačiti zakoni ili drugi propisi suprotno pravnoj logici, suprotno Ustavu, pa čak i suprotno općeprihvaćenim načelima o ljudskim pravima i slobodama.
Ustavni sud ne primjenjuje izravno zakone kao što to čine sudovi, nego samo kontrolira i jamči poštovanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske i njezinih zakona. Zato je Ustavni sud neovisan o svim tijelima državne vlasti i može se smatrati nekom vrstom polupolitičkoga tijela. No Ustavni sud može griješiti ako politika prevagne nad pravnom logikom.
Primjerice, svojedobno je Ustavni sud smatrao da povlaštene mirovine zastupnika i državnih dužnosnika, uključujući i njih kao sudce, nisu u suprotnosti s Ustavom. Međutim kada je Vlada promijenila Zakon o povlaštenim mirovinama, Ustavni je sud odmah reagirao i dao tumačenje da svi zastupnici i visoki državni dužnosnici (uključujući i njih kao ustavne sudce) mogu ta prava ostvariti i naknadno. Pravno je to bilo ispravno tumačenje, ali moralno upitno. Radilo se o pravu na desetogodišnji prosjek. Tada su brojni zastupnici odmah zatražili svoja umirovljenja, neki ostali i dalje aktivni, a sve s ciljem da ostvare mirovine prema 10-godišnjem prosjeku i time ih sačuvaju kao stečena prava. Poznata je u tom kontekstu i izjava jednoga zastupnika iz Istre koji se od kritika branio izjavom: »Nisam šempija« (lakomislena osoba, op. a.).
Grijeh je Ustavnoga suda i već zaboravljena odluka o vraćanju duga umirovljenicima, koji je nastao nepoštovanjem zakonskih propisa o usklađivanju mirovina. Odugovlačio je donošenje odluke nekoliko godina, a radilo se o više stotina tisuća umirovljenika. To je bio opći društveni interes, a ne problem pojedinca i nije bilo opravdanja za čekanje ili tobožnje rješavanje po redoslijedu važnosti.
Ustavni je sud odšutio i u slučaju kada su umanjene mirovine za 10 posto za sve skupine korisnika mirovina priznatih po posebnim propisima (branitelji i drugi). Danas kada u predizborno vrijeme Vlada ispravlja tu pogrješku, a istodobno prigovara bivšoj Vladi za učinjeno, zaboravlja se da je sukrivac bio i Ustavni sud koji je tada svojom šutnjom dopustio smanjivanje zakonom stečenih mirovinskih prava.
Zato bi ustavnim sudovanjem ponajprije ipak trebali odlučivati sudci s pravnim, a ne političkim razmišljanjem te jamčiti kvalitetu sudovanja svojom stručnom, pravnom i moralnom izgrađenošću, a ne političkom podobnošću. Zato je za ustavne sudce potrebno veliko iskustvo kako bi se pronašla ravnoteža između političnosti i pravednosti.
U protivnom bi se ponovno mogla osvježiti ideja obezvrjeđivanja uloge Ustavnoga suda, pa čak i do mjere njegova ukidanja, što ne bi bilo primjereno današnjim odnosima trodiobe vlasti u Hrvatskoj. Naime, građani bi u brojnim situacijama ostali nezaštićeni u sporovima s državom i njezinim institucijama.
