Pametni zakonodavac prije donošenja nekoga zakona mora prije svega utvrditi što želi postići njegovim donošenjem, a to se u pravnoj teoriji naziva »ratio legis«. U pravilu se taj razlog donošenja (svrha ili cilj) utvrdi već u prvim zakonskim odredbama. Kasnije se u provedbi zakona sve odredbe trebaju tumačiti u skladu s tom svrhom. Tako bi trebalo biti i s priznavanjem prava na pronatalitetni dodatak. Naime, već samo ime koje se popularno označava »pronatalitetni« upućuje da je svrha toga dodatka poticanje i na određeni način nagrađivanje rađanja djece, kao dio demografske politike. U Hrvatskoj je to poseban problem, koji je naglašavan kao važan dio državne politike, a time i snažan predizborni argument, pa se čak govorilo i o potrebi posebnoga ministarstva samo za demografsku obnovu. Međutim, ako se tzv. pronatalitetni dodatak veže uz korištenje prava na doplatak za djecu, dakle neizravno se veže uz imovinske cenzuse kojima se uvjetuje priznavanje prava na doplatak za djecu, time se od prava na pronatalitetni dodatak isključuju mnogi dohodovno jači roditelji. U zakonu o doplatku za djecu ne spominje se posebno »pronatalitetni dodatak«, nego se samo navodi da korisniku doplatka za djecu uz utvrđeni doplatak pripada i dodatak. Iz toga se može zaključiti da zakonodavac, odnosno država, želi tim dodatkom poticati rađanje djece samo onih siromašnijih, koji ostvaruju doplatak za djecu.
Iako je općepoznato da u pravilu siromašnije obitelji imaju veći broj djece, pa im je potrebna svaka pomoć države u podizanju i odgoju djece, to ne znači da prosječnoga građanina, boljega imovnoga stanja, zbog toga treba isključivati od prava na doplatak za djecu i prava posebnoga pronatalitetnoga dodatka (500 kuna). Naime, imućnije obitelji, u pravilu školovaniji, kvalificiraniji, s višom ili visokom stručnom spremom, zbog nešto većih prihoda premašuju propisne imovinske cenzuse, što ih isključuje od tih prava. Indirektno se nameće zaključak da država ne uključuje te skupine u svoju pronatalitetnu politiku. Događa se da eventualno povećanje dohotka jednoga člana obitelji, i samo za jednu kunu, može isključivati neku obitelj od prava na doplatak za djecu. Zanemaruje se činjenica da su sva djeca ista i da je odnos prema djeci svih obitelji, kako siromašnih tako i bogatih, dio pronatalitetne politike, jer svi pridonose povećanju nataliteta. Za različito zakonsko reguliranje i postupanje nema opravdanja. Imovinske i dohodovne razlike mogu se kompenzirati poreznom politikom, a ne politikom cenzusa.
Zato bi pravo na doplatak za djecu trebalo postati pravo svakoga djeteta, dakle »dječji doplatak«, a ne kao što je sada samo pravo roditelja s manjim prihodima. Na to se odmah nadovezuje i pravo na posebni pronatalitetni dodatak. Kada taj posebni dodatak ovisi o činjenici ostvarivanja ili neostvarivanja prava na doplatak za djecu, nepriznavanje prava na dodatak suprotno je proklamiranoj pronatalitetnoj politici. Dodatnu nelogičnost čini i propisivanje da se dodatak za djecu priznaje za treće i četvrto dijete, što znači da se ne priznaje za peto i svako sljedeće dijete. I to je također izigravanje vlastite pronatalitetne politike.
Potrebno je također osvrnuti se i objasniti pojam »proračunska osnovica«, čije je utvrđivanje mjerodavno za određivanje i promjene imovinskih cenzusa. Pravo na doplatak za djecu u 2017. godini može se ostvariti samo ako prosječni dohodak po članu kućanstva (obitelji) ostvaren u prethodnoj 2016. kalendarskoj godini ne prelazi 50 posto proračunske osnovice, koja je utvrđena u visini od 3326 kuna. Dakle dohodovni cenzus iznosi 1663 kune mjesečno. To je maksimalno dopušteni dohodak po članu kućanstva iznad kojega se ne priznaje pravo na doplatak za djecu.
Pojam »proračunska osnovica« uveden je kao pokušaj zamagljivanja kojim se ograničavaju određena prava nemijenjanjem proračunske osnovice. Termin »proračunska osnovica« uveden je kao stručni termin krajem prošloga stoljeća Zakonom o izvršenju državnoga proračuna. Iako bi se visina te osnovice trebala utvrđivati češće, ona nije mijenjana od 2001. godine. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju državnoga proračuna (Narodne novine, br.:82/1) u čl. 16. c. utvrđena je tada nova visina proračunske osnovice za 2001. g. u svoti od 3326 kuna. Od tada do danas, »od početka ovog stoljeća«, ta svota nije se dakle mijenjala. Mijenjale su se vlade i ministri, donosili svake godine državni proračuni, utvrđivali bruto nacionalni dohodci i utvrđivale prosječne bruto i neto plaće, samo ne i proračunska osnovica. Postavlja se pitanje zašto je proračunska osnovica stalno ista pa čak i stabilnija od kune. Odgovor treba tražiti u činjenici da su imovinski cenzusi ostajali u pravilu nepromijenjeni jer su vezani uz promjenu proračunske osnovice. Zbog toga su zaostajali za rastom prosječnih plaća te tako prelazili dopuštene visine cenzusa propisane za pojedina prava. Brojni su građani gubili svoja socijalna prava, posebice oni s manjim prihodima, ili ih uopće nisu ni ostvarivali.
Takva dugogodišnja nepromjenjivost proračunske osnovice u odnosu na rast plaća utjecala je na neostvarenje ili gubitak i mnogih drugih prava koja su uvjetovana određenim dohodovnim ili imovinskim cenzusima. To se odnosi i na stipendije, razne druge potpore, neka prava invalida, prava majka dojilja i prava branitelja. Očito je da se na taj način u praksi ostvaruju uštede proračuna, jer se zadržavaju isti cenzusi i tako ograničavaju ili uskraćuju određena prava koja su deklarativno priznata određenim zakonima. Političari i država u cjelini trebali bi nastojati da se uštede i izdatci državnoga proračuna ne ostvaruju protivno deklariranoj politici. To je posebno važno za politiku demografske obnove (doplatak za djecu i pronatalitetni dodatak), ali i za politiku povratka iseljenika, kojima se inozemne mirovine pretjerano oporezuju, što je destimulativno deklariranoj politici povratka iseljenika.
