Oni koji se pretjerano oslanjaju na vlastite osjećaje, doživljaje i iskustva vrlo lako mogu upasti u zamku iluzije zavaravajući same sebe da su nešto posebno u Božjim očima. Autentične milosti prepoznaju se po svojim dobrim plodovima, među kojima se osobito ističu ljubav i poniznost koja se očituje u šutnji, samozataji i poslušnosti crkvenim pastirima.
Na karizmatskim i sličnim susretima obnove u Duhu nerijetko je prisutan tzv. fenomen »počivanja u duhu«, koji ima određene sličnosti s ekstazama mistika. Ne osporavajući unaprijed mogućnost autentičnosti toga fenomena, nakana je upozoriti na oprez i opasnosti koje mogu proizaći od olakoga traženja i »provociranja« sličnih pojava. Kod onih koji imaju veliku sklonost prema ushitima sa željom da im se oni u javnosti događaju Ivan od Križa vidi otvorena vrata za đavolske krivotvorine i manipulacije. Takve osobe – piše on – »kadikad žele da bi drugi opažali njihovu pobožnost i zato pribjegavaju vanjskim izrazima, kao kretnjama, uzdasima i drugim ceremonijama«. »Koji put čak padaju u ushit, više javno negoli na osami, ne bez đavolskoga sudjelovanja; i tada se uvelike vesele da su bili zatečeni u tom stanju, i često takvo stanje žele« (1N 2,3). »K tomu ih đavao obično ispunjava preuzetnošću i ohološću tako da se, potaknuti taštinom i nadutošću, puštaju vidjeti u izvanjskim djelima koja sliče na svetost, kao što su ushiti i druge izvanjske pojave« (2N 2,3).
No i mnogi drugi mistici, svetci i svetice koji su u svom životu obilovali mističnim fenomenima upozoravaju na oprez jer lako je upasti u zabludu ako se takve stvari traže ili izazivaju. To je »znak ili, barem, razlog za sumnju – tvrdi Giovanni Bona – da ekstaza potječe od duha zloga ili od nekoga prirodnoga uzroka«. Ako netko može padati u ushite i ekstaze – a u skladu s tim i »počivati u duhu« – kad god poželi, to je »siguran znak da te pojave nisu posljedica djelovanja Duha Božjega jer nitko ne prima takav dar kao naviku«, nego Bog svoje darove i milosti dijeli komu hoće, kada hoće i kako hoće (De discretione, c. 14, n. 5).
Ovime se ne žele osporavati dobri plodovi raznih »karizmatskih« seminara i susreta, nego naglasiti potreba za duhovnim razlučivanjem, jer – čini se – mnogo toga što se olako pripisuje Bogu nije plod njegova djelovanja. I drugo, želi se istaknuti odgovornost i zadaća pastira, voditelja seminara i sudionika raznih pokreta i susreta za solidno usmjeravanje vjernika kako bi razlikovali bitno od nebitnoga, ono što uistinu koristi duhovnomu životu od onoga što mu šteti ili može naštetiti.
