– Ne, nemam koronu… Neee, nije ni zbog jutarnjih minusa, imam krvne žile ko bik! Jednostavno mi se ne da nahodavati ko paradni konj… – uporno me s druge strane nepostojeće žice odbija postojeći Željac. – Zar ti ne vidiš da padaju dronovi?! I to ne oni plehnati stršljenovi, nego cijela leteća krmača, pravi avion! Uz sve što mi pada na pamet, još bi mi samo to trebalo pasti na glavu? Ne idem! A to leteće čudo ne bi došlo do nas da nam vojnici nisu zamrznuti! Mislim, da nam nije zamrznuto služenje vojnog roka, tak’ da nam djeca godinama ništ’ ne uče o oružju! »Zamrznuli se«, ono kao Disney, pa »nek’ ga odmrznu kad otkriju tajnu vječnog života na zemlji«. Naša zamrznuta vojska valjda čeka da prestane mir novog raja zemaljskoga? Ma jooj, znam ja da je danas sve »na gumb« i »Džo-stike«, ali ovi klinci ne budu znali ni s koje strane cijevi im izlazi metak! Pa se sad naši poglavice, pogođeni dronom, raspričali o potrebi vraćanja obveznoga vojnoga roka… Još se ne pitaju kol’ko bi ih to moglo koštati i imaju li dovoljno vojne opreme. Posebno specijaliziranih ruksaka za svu potrebnu kozmetiku koju nose današnji dečki i »momčine«. Sve od dezodoransa, za koje smo i mi stari čuli, pa do raznih pomada i »bodimilkića« za svaki dio tijela posebno, o kakvima i njihove mame samo sanjaju! I još se pitaju o obveznom služenju? Ne bih vjerovao da ću to ikada reći, ali: da rata nigdje nema, vojne obuke mora biti! Ako ništa drugo da se mamine sineke na vrijeme odvoji od si…gurne roditeljske zaštite, da se socijalno osamostale prije nego se bespovratno razmaze! Zar ne pamtiš kak’ je i u naše SMB-doba bilo onih koji su cvilili za mamicama, koji nisu znali ni ogulit krumpir, ni gumb prišiti, ma… ni ljude pivom počastiti! A danas, mogu si samo zamisliti tu vojsku u kojoj bi se po krugu sudarali glava zabijenih u mobitele! Pet, tri, dva mjeseca vojne obuke… bolje išta nego ovo ništa! Jer s ovako razvedenim granicama i »razigranim« susjedima nikad ne znaš gdje tko može pripucati ili oprobati dron! Eto, borili se za našu državu da sad u njoj ne bismo imali našu vojsku? Valjda se nema novca i za taj »luksuz«. A nekad, u onoj komunističkoj državi imalo se i za »rezerviste«, da nas odvuku tamo na slunjske poligone pa da im Frenki i ja u poljskoj kuhinji skuhamo isprani čaj i masakrirane kobasice, tako da svi podbuhli trbušasti ratnici imaju opravdanje da odu na pivo u jedinu zidanu kućicu na toj pustopoljini okruženoj šumama za »čeličenje mužjaka«. Koliko god ih sabotirali, svejedno smo one puškice rastavljali i sastavljali brže nego malci »Rubik-kocku«! Sigurno se i ti sjećaš…
– Hajde, daj se sad »raspekmezi« nad tom ukradenom nam godinom u JNA uniformi! – krenuh ga bezdušno prizemljiti, ali Željac se glasno obruši na me, posljednjom snagom potrošena goriva. – Hodi, ne nerviraj me! Hodi, samo ti šetaj po tom savskom nasipu sa svojim »prigovorom savjesti«, nek’ te pogodi neki leteći sanduk pa da nam se odmrznu sante mozgova, a sinovi ponovno postanu ljudi!
