– Pa što je bilo, pater Mato? Kao da su vam sve lađe potonule! Zar vam je biblijska skupina prešla u protestante ili župni zbor stupio u štrajk »otvaranjem usta«? – dočekujemo pred crkvom natmurenog župnika, nastojeći ga odobrovoljiti.
– Maaah – odmahuje, ali se i osmjehuje stari dobri Mato – moglo bi se reći da sam upao u »krizu propovijedanja«!… Ima li to uopće smisla? Što da govorim? Kome govorim, zašto govorim? Tko me uopće sluša?
– Pa hajde, pater, bar mi vas slušamo – tješi ga Toma. – Ni muhe se ne čuje dok vi propovijedate!
– Slušate, slušate… ali tko zna što čujete?
– Tja, kako kada, ponekad i koju pametnu! – udaram ispod pojasa pa brzo »blažim«. – Ma što to vas zapravo muči, pater?
– A, što… Pa jeste gledali, jeste slušali neki dan onu propovijed biskupa u Ludbregu? I poslije one televizijske izjave političara, nakon mise, o toj njegovoj propovijedi? – priča pater Mato s nama kao s najpobožnijima koji sve znamo, i što je i tko je u Ludbregu bilo i bio, pa još snažnije otpuhne. – I kako bih onda uopće ja trebao i mogao govoriti, kako propovijedati?
– Ne razumijem, a sve sam na televiziji gledao… – eto, sve je pratio vjerni Toma. – U čemu je problem?
– Čujte, – započe pater Mato »bonus-propovijed« – ipak je to biskup, monsinjor, još i doktor! U svakom slučaju svećenik višeg reda od mene, pozvaniji, znaniji, spremniji za propovijedanje. A i ti političari, koji su ga slušali, sve školovani ljudi, u prosjeku dosta više neg’ moje bakice u crkvi… Pa opet, svaki ga razumio po svome! Svaki sasvim drugačije, a svi pogrješno!
– Osim onog čovjeka iz puka, koji je poslije njih dao izjavu – nastavlja Toma kao da je sam snimao TV prilog. – Samo, pater, njega izgleda više niste slušali jer on nije političar i nije važan…
– I zamislite vi te političare – ne sluša pater Mato ni Tomu, već nastavlja započeti solilokvij – za oporbene bila je to propovijed kojom je »skresao« vlasti, a za one na vlasti biskup je opomenuo oporbu!? Biskup o lustraciji, političar o korupciji; biskup o tome nek’ se ne bave sekularizmom, političar o Crkvi u kojoj svi ne misle isto; biskup o »ljudima krvavih ruku« koje je stvorio krvavi komunizam, a političari u »medenim« izjavama svi čistih ruku… Ko Pilat! Biskup nije mogao bit’ jednostavniji, a svi ga krivo razumjeli! Pa kako onda ja da propovijedam??
– Ma pater, – Toma ga svejedno tješi – to je samo zato što svi oni slušaju po onoj »što se babi htilo, to se babi snilo«, odnosno čulo! Političari su posebna ljudska podvrsta, koja vidi i čuje samo što joj se hoće…
– A posebno govori što ju je volja! – poče i župnik slušati Tomu. – Biskup iz Željeznog njima jasno i proročki, a ovi kao da su slušali proročicu Pitiju!
– Je, pater Mato, već je Isus rekao da nitko nije prorok u svome selu, u svome narodu! – krenuh i ja »soliti pamet« pametnijima. – Umirite se, pa čak ni Isusa nisu svi sve razumjeli… Evo, ja ga ni do danas ne razumijem u onoj prispodobi s talentima, ono kad je gospodar prokleo slugu koji mu je pošteno vratio pozajmljeni talent, tako što ga je zakopao u zemlju. A još kad mu je rekao da je trebao taj novac »uložiti kod novčara«?!? Pa to je kao da me danas pošalje po kredit u banku! Ili kao da me natjera da ulažem u drugi mirovinski stup?!? Pa tako bih dočekao gospodara s dugom od tko zna koliko talenata, ne bi ga otplatio do zadnje stranice Biblije! Ma, čini mi se da ni Isus nije mogao znati u što će se ti novčari pretvoriti. Svaka vam čast, pater, ali još nisam čuo propovijed koja bi me uvjerila da toliki novac ne zakopam u vrt!
– Eto – slegnu pater Mato nemoćno ramenima – kvalificirao si se! Upiši se i ti u neku stranku!
