ZAOKUPLJEN SELOM I TRADICIJOM Duhovni krajolici Kamila Križanića

Kamilo Križanić pripadao je zlatnomu naraštaju hrvatskih književnika katoličke duhovne orijentacije rođenih u prvih petnaestak godina dvadesetoga stoljeća, od Antuna Bonifačića 1901. i Side Košutić 1902. do Predraga Kordića 1915.

Rođen je u Petrinji 5. travnja 1908. Učiteljsku školu završio je u Petrinji 1927., a pedagogiju i psihologiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1936. Učiteljevao je u Gornjoj Voći 1929. – 1930., Sarajevu 1937. – 1938. i Virju do 1941., potom je do 1945. predavao u Učiteljskoj školi u Petrinji, odakle je kao domobranski časnik protjeran nakon sloma NDH. Uspijeva zatim dobiti namještenje kao profesor na Učiteljskoj školi u Zadru 1947. – 1949. i Tehničkoj školi u Karlovcu do 1965., a kao osnovnoškolski pedagog u Zagrebu do umirovljenja 1969. Umro je u Zagrebu 22. travnja 1975.

Kao i mnogi, započinje pisati u katoličkoj periodici, počevši od 1918. u »Anđelu čuvaru«, zatim u domagojskom »Krijesu« i »Hrvatskoj straži«. Pjesmama, crticama, pripovijetkama, književnim i likovnim kritikama te prosvjetno-stručnim člancima javljao se još u »Književnom severu« (Subotica), »Hrvatskoj mladici«, »Narodnom valu«, »Zlatnom klasu«, »Evoluciji«, »Omladini«, »Seljačkom svijetu«, »Hrvatskoj reviji«, »Hrvatskoj smotri«, »Hrvatskom listu«, »Reviji mladih«, »Hrvatskim novinama«, »Jadranskom dnevniku«, »Hrvatskoj zemlji« i dr. Nakon rata piše u »Karlovačkom tjedniku«, »Jastrebarskim novinama« te u »Mariji«, »Maruliću« i »Danici«. Potpisivao se i pseudonimima Kamilo Petrić, Juraj Domanovec i Verus te šifrom »k«.

Križanić pripada onomu naraštaju pjesnika, ne samo katoličkih, koji početkom tridesetih godina 20. st., zaokupljen selom i tradicijom, svoje opuse gradi pod geslom »K selu!«. U ciklusu od šesnaest pjesama »Brazde govore«, objavljenom u zbirci »Lirika« (1933.; suautor je Ivo Ladika), nasljeduje impresionističku, napose gričansku, postmatoševsku tradiciju hrvatskoga pjesništva između dvaju svjetskih ratova. To nadahnuće potvrđuje pjesmama i predgovorom »Prva riječ« u programskoj zbirci »Lirika grude« iz 1934. To je zapravo tekst predavanja na matineji lirike o selu od 8. prosinca 1933. u kojem je istaknuo kako je pojava te važne zajedničke zbirke (u kojoj su, uz ostale, eminentni katolički pisci I. Balentović, G. Cvitan, S. Hrastovec, J. Korner, I. Lendić, V. Nikolić) neizbježan rezultat procesa »književnoga debakla u našoj suvremenoj književnosti, koja se je u grču svih mogućih izama slomila na bespomoćnoj modi i imitaciji«. »Nakon ove agonije dolazi, evo, svježi vjetar s naših domaćih brda u pjesmi jutarnjoj seljačkih domova. (…)

To je krik jedne generacije, koja ne će da s ukletim lirskim Holandezom oplovi sva mora tuđe kulture, nego s punom duševnošću putuje s letom ptica iznad naših sela, miruje po drumovima i našim šumama, žici u sjeni jablanova seoskih i sluša tkanje stare Gupčeve majke, koja u noći silazi nad sve seljačke domove, da u znaku mira, pravice i čovječnosti vedri sutrašnji dan donese njenoj djeci radost pod cjelovom domaćeg našeg sunca.« Taj program nastao je ne samo kao izraz kritičkoga sagledavanja prethodnih trideset godina hrvatskoga pjesništva, nego i na valu katoličkoga kulturnoga programa što ga je prvi izričito promovirao Petar Grgec godišnjakom »Selo i grad« 1928. – 1933., što Križanić izrijekom spominje navodeći smjer »koji u našoj mlađoj lirici zastupa katolička struka okupljena oko ‘Hrvatske prosvjete’ i ‘Luči’«. »Ona unosi duboko psihološko gledanje na proživljavanje religioznih akata te prožeta Mahnićevim katoličkim radikalizmom unosi vedrinu duše i životni optimizam u liriku.«

Nadahnut posjetima Italiji 1937. i 1938., objavio je 1941. zbirku pjesama »Na pragu ljepote«, u kojoj se usmjerava prema urbanomu krajoliku, metafizičko-religijskoj i intimističkoj motivici, primjerice u antologijskoj pjesmi »Putnik pred Madonom«, kojom je zastupljen u Kokšinoj antologiji »Hrvatska duhovna lirika« 1968. i Petrač-Juričinoj »Duša duše hrvatske« 1988. S posvetom »Galovićevu zanosu pred Gian-Bellinijem«, u njoj su uspjelo spojeni katolička duhovnost i renesansni duh.

Dragocjena su i njegova zapažanja što ih je dao o Đuri Sudeti, Mili Wood, Đ. Arnoldu i dr. Dva prikazbena članka u petrinjskom časopisu »Generacije« objavio je o njemu Boris Vrga.