Među ljudima koji su spašavali druge pod cijenu vlastitoga života zauvijek će ostati upisana u povijesti hrvatskoga vatrogastva sljedeća imena: Dino Klarić, Ivica Crvelin, Ivan Marinović, Marko Stančić, Gabrijel Skočić, Hrvoje Strikoman, Tomislav Crvelin, Ante Crvelin, Josip Lučić, Karlo Ševerdija, Marinko Knežević i Ante Juričev Mikulin. Tih 12 sinova sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca, toga 30. kolovoza 2007. izgubilo je život na Velikom Kornatu, u najvećoj vatrogasnoj tragediji u povijesti hrvatske države. Išli su gasiti požar za koji se mnogi i danas, 15 godina poslije, pitaju što su išli gasiti. O tome je pisao Ivica Marković za Slobodnu Dalmaciju, uzevši za sugovornika čovjeka koji je prije 15 godina pohitao pomoći unesrećenim vatrogascima. Bio je to Stipe Božić, proslavljeni alpinist, dugogodišnji član Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) i čovjek koji je do tada sudjelovao u brojnim akcijama spašavanja. S njime su bili i Srđan Vrsalović Vrsa i Mladen Mužinić Frfa, prekaljeni HGSS-ovci s također »mali milijun« akcija spašavanja, od kojih je velika većina bila uspješna. Vrijedi prenijeti Božićeve riječi.
»Sjećam se kao sada toga 30. kolovoza. Nikad ga neću zaboraviti, ma koliko se to trudio, jer nitko ne voli pamtiti ružne stvari. Mislio sam da će to biti još jedan normalan, ‘dosadan’ dan. Sjedio sam u svojoj kancelariji na HRT-u u Splitu. Nazvao me Vinko Prizmić, tadašnji pročelnik HGSS-a, i rekao mi da pohitam na helidrom budući da su neki vatrogasci u vatrenom okruženju i da ih treba izvući na sigurno. Došao sam na helidrom i tamo je već bio helikopter. Član posade helikoptera vikao je ‘brže, brže’ i ja, Vrsa i Frfa spremili smo se što smo najbrže mogli, kako bismo što prije krenuli prema Kornatu. Pokupili smo svu potrebnu opremu kako bismo ljude mogli izvući iz toga vatrenoga obruča«, prisjetio se Božić.
Helikopter je uzletio, ali nitko nije znao kamo točno ide. Odredište su bili Kornati, ali koji dio Kornata, nitko nije znao.
»Kako se zbog buke u helikopteru ne može razgovarati, Prizmić i ja smo komunicirali SMS porukama. Mogu reći da nas je on ‘navodio’. U jednom trenutku mi je napisao poruku ‘Veliki Kornat’ i krenuli smo put tamo. Kad smo došli blizu Velikog Kornata, jasno se vidjelo mjesto gdje je izbio požar i već smo vidjeli ljude kako leže na tlu. U tom trenutku nismo znali da je itko opečen, jer iz helikoptera vidimo samo ljude kako leže. Plan nam je bio na tlo iz helikoptera samo spustiti Frfu, da im on pruži prvu pomoć i da ih nakon toga podignemo s vitlom u helikopter. Kako vitlo nije radilo, odlučili smo prvo spustiti Frfu, a onda sam rekao da spuste i mene. (…) Vidjeli smo ljude kako leže opečeni, od kojih su neki već bili mrtvi. Razgovarali smo sa živima, govorili im da smo im došli pomoći. Bili smo šokirani jer nismo znali da će nas ovako nešto dočekati.
One za koje smo pretpostavili da su u najtežem stanju prve smo podigli na fiksno uže i uz pomoć helikoptera prebacili do obližnje lučice. Komunikacija nam je bila otežana jer na tom mjestu nema signala mobitela, a nismo mogli komunicirati ni radiostanicama.«
Slobodnoj je Dalmaciji posvjedočio da mu je ta akcija spašavanja dodatno utrljala sol na ranu. »Zaista sam sve to proživljavao vrlo teško, kao ni jednu akciju spašavanja do tada. Samo nekoliko mjeseci prije u prometnoj nesreći poginuo je moj sin Joško i ova kornatska tragedija me je samo dodatno podsjetila na to. Znao sam što će proživljavati roditelji tih mladića i stoga mi je bilo još teže«, rekao je Božić.
Nakon što su teško ozlijeđene vatrogasce, od kojih su već neki bili na rubu života, prevezli do obližnje lučice, trojica hrabrih odvažnih spasilaca HGSS-a helikopterom su se zaputila na Zemunik. »Poginule vatrogasce ostavili smo na Kornatu jer ih nismo navečer mogli izvlačiti i to smo namjeravali učiniti sutradan. Kada smo došli na Zemunik, Prizmić mi je javio da nedostaje jedan vatrogasac, jer ih je očito netko krivo pobrojio. Odnosno pobrojili su ih njihovi kolege vatrogasci i kada su nam rekli da su svi na broju, mi smo otišli za Zemunik. Kako smo mi već bili umorni, Prizmić je na Kornat poslao zadarsku ekipu HGSS-a, koja je našla još jednog preminulog vatrogasca 100-tinjak metara od mjesta tragedije. Zasigurno je pokušao pobjeći vatri«, rekao je Božić.
Nije želio špekulirati o tome zbog čega se dogodila kornatska tragedija. »Bila su dva suđenja. Ispitano je tko zna koliko svjedoka i na tim su suđenjima utvrđene činjenice. Sve drugo, od fosfornih bombi, zrakoplova NATO saveza, curenja goriva iz helikoptera, gubitka crne kutije… sve su to nagađanja. Zašto su oni poginuli na mjestu gdje je raslinje vrlo nisko? Ne znam. Znam jedino da su oni sa sobom imali pumpe za pretakanje vode iz kruške koja je bila postavljena nedaleko. I znam da je jedna od tih pumpa bila u potpunosti izgorena. Vidio sam svojim očima. Je li vatra zahvatila te pumpe i je li gorivo iz tih pumpi dodatno pogoršalo stanje na terenu, ja to ne znam. Znam samo da je izgubljeno 12 života koji nisu trebali biti izgubljeni.« Proteklih godina Božić je odlazio na Kornat kako bi se poklonio poginulim vatrogascima. »Više ne idem. Ne mogu više slušati razne teorije urote i priče o kornatskoj tragediji koje se nadograđuju iz godine u godinu. Svi su prepametni. Svi sve znaju i svi se nameću sa svojim teorijama. Ono što je najgore, tim ljudima koji su poginuli na Kornatu više nema pomoći i treba ih pustiti da mirno počivaju«, rekao je.
