Šibenski se kraj još oporavlja od jednoga od najvećih požara u novijoj hrvatskoj povijesti, koji je na području Rasline i Zatona buknuo sredinom srpnja. Iako je za njegovo gašenje snage moralo udružiti više od 350 gasitelja – što vatrogasaca, što vojnika i policajaca – prvi koji su na požarište došli i posljednji koji su s njega otišli bili su članovi Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva Zaton. Stoga smo upravo s njihovim zapovjednikom Borisom Dukićem odlučili porazgovarati o brojnim pitanjima koja je nametnuo nedavni požar, ali i dosad burna požarna sezona, o čijem intenzitetu na tragičan način svjedoči i pogibija 42-godišnjega vatrogasca Gorana Komlenca iz DVD-a Orašac tijekom gašenja požara koji je u nedjelju 31. srpnja izbio kod Zatona Dubrovačkoga.
U razgovoru koji smo u jednom trenutku morali i prekinuti zbog poziva na intervenciju naš je sugovornik upozorio na svakodnevne opasnosti vatrogasnoga poziva, ali i na to koliko je za sigurnost hrvatskoga društva važna požrtvovnost brojnih članova čak 1900 dobrovoljnih vatrogasnih postrojba.
U razdoblju nakon požara od 13. srpnja izbilo je mnogo manjih požara na šibenskom području, primjerice u Primoštenu, Vodicama, Martinskoj i kod Guduče, čak se zapalio i jedan auto na magistrali. No stanje je trenutačno mirno. Ipak, već smo nekoliko mjeseci bez kiše, tako da požari puno lakše planu, a i nedavna oluja prouzrokovala nam je popriličnu pomutnju.
Iskra munje lako zapali suho raslinje, a ako grmljavinu ne prati dovoljno kiše, požar može buknuti i tijekom oluje. No to su nepogode na koje smo uvijek spremni.
Na trokutu između Šibenskoga mosta, Vodica i Rasline još od 2006. imamo mnogo problema s požarima. U prosjeku ih godišnje nikad nema manje od 60, a 2017., kad smo imali najviše intervencija, 135 njih, buknuo je i katastrofalni požar u Zatonu. Zbog njegova intenziteta mislili smo da gore i ne može biti, no nedavni je požar bio pet puta gori. U tri požarne noći nismo ni oka sklopili, gotovo nije bilo dvorišta u kojem nije gorjelo. Na doslovno svakoj površini gdje je bilo gorive tvari bilo je i vatre. Intenzitet i brzinu širenja požara pokazuje i podatak da je u tri dana izgorjelo 3300 hektara raslinja, što je podjednako površini koja je nedavno u Sloveniji opožarena u dvostruko duljem vremenu.
Područje Zatona jedno je vrijeme gađano kasetnim bombama, od kojih su na terenu zaostali zvončići. To se područje doduše vodi kao razminirano, no zvončići su vrlo mali, veličine dviju kutija šibica, pa je jako teško očistiti kameniti teren od njih. To je potvrdilo i više od 50 eksplozija zabilježenih tijekom toga požara, a zasigurno ih je bilo i više.
Na svu sreću nitko nije stradao, no uz brojne oštećene kuće i vozila, izgorjelo je oko 80 posto svih poljoprivrednih kultura. Jednomu našemu poljoprivredniku izgorjelo je 400 maslina, drugomu je toplina potpuno spržila vinograde stare nekoliko godina, izgorjele su i stolarska i mehaničarska radionica… Čak se i u središtu mjesta, daleko od svake šume, zapalio zvonik crkve sv. Roka.
Kad eskalira takav eruptivan požar, vatra se brzo širi i pred sobom baca žar, tako da je vjerojatno nešto žara doletjelo i na drveno postolje koje se nalazi u zvoniku.
U vatrogastvu sam od svoje devete godine i gotovo 30 godina radim kao profesionalni vatrogasac. U tom vremenu koji nam se put dogodilo da se zapali krov, ali nikada dosad nije nam izgorjela kuća. Stvari se drastično mijenjaju.
Glavni je uzrok bez sumnje globalno zatopljenje. Zbog njega je sve manje kiše, a trava bez kiše gori kao benzin. Čak je i boja dima prvoga dana požara bila drugačija nego prethodnih godina. Dim na početku bude bijel pa s eskalacijom pocrni, no u ovom slučaju bio je kavenaste boje.
Ljudi uglavnom poštuju zakon i spaljuju otpad prije lipnja uz najavu, kako im zakon i dopušta, a i županijski vatrogasni operativni centri sada uz pomoć kamera mogu pratiti je li spaljivanje pod kontrolom. No ova je godina bila toliko suha da je i unatoč poštovanju propisa kod nas samo u veljači bilo dvadesetak požara. Klimatske promjene ipak su najvažniji činitelj. Ako se trava posve osuši već u veljači, što očekivati u kolovozu?
Ne bih rekao da veći broj turista znači i veći broj požara. Bilo je požara i prije kada se više obrađivala zemlja i kada nije bilo turista.
Ja sam jedini zaposleni profesionalni vatrogasac u svom DVD-u, gdje preko ljeta imamo pravo angažirati 10 sezonskih vatrogasaca. Ti su ljudi aktivni i čitave godine pa često na teren izlaze i bez kakve naknade. No sve ih je teže pronaći te nam u sezoni po prilici nedostaje dvoje vatrogasaca.
Kad mlad čovjek usporedi sezonu u vatrogastvu sa sezonom u turizmu, osim predvidljivoga radnoga vremena turizmu će ga privući i mnogo veća primanja. Osim toga, nekoć je i društveno ozračje spram vatrogastva bilo drukčije.
U doba socijalističkih megafirmi vatrogascima bi se tolerirali izostanci s posla radi odlaska na intervencije. Danas se to teško može očekivati od privatnih poslodavaca. Bilo je nekih prijedloga da se vatrogasce oslobodi plaćanja komunalne naklade i parkinga kako bi se privukle nove snage, no ništa od toga nije zaživjelo.
I nas pogađa sveopći manjak radne snage, kao i ekonomska i klimatska kriza. Ipak, uspijevamo sve popuniti, a vatrogasac i ne može biti svatko.
Vatrogastvo je prije svega emocija, instinkt koji čovjek ima ili nema. Ja sam se još kao dijete zaljubio u to, u vrijeme kada još nije bilo ni kanadera ni kamiona. Tu zaljubljenost prepoznao sam i u stotinama mladih vatrogasaca koji su prošli kroz naše intervencijske skupine. Tko to nema u sebi, ne može ni raditi ovaj posao.
Trenutačno je u DVD-u Zaton devet aktivnih i dvadesetak operativnih članova koji su sposobni sudjelovati u intervencijama, a osim gašenja požara uglavnom osiguravamo društvene manifestacije i održavamo javni okoliš. Ponekad bude i neobičnih intervencija poput spašavanja mačaka ili izvlačenja životinja iz bunara. No značenje našega DVD-a za Zaton je mnogo šire od svega spomenutoga. U gotovo 70 godina koliko naše društvo već postoji gotovo i nema kuće u Zatonu iz koje nije potekao neki vatrogasac. Istodobno Javna vatrogasna postrojba Šibenik ima desetak zaposlenih vatrogasaca, a i njezin zapovjednik i njegov zamjenik, kao i dva od četiri šefa smjene, započeli su svoj put u DVD-u Zaton.
Stanje je u DVD-ovima općenito teže nego u profesionalnim vatrogasnim postrojbama. One su imale priliku obnoviti svoj vozni park, a vozila koja mi rabimo stara su barem 20, a ponekad i do 40 godina. No nije problem samo starost vozila, nego i uvjeti u kojima se voze. Na intervencije rijetko idemo po asfaltu. Uglavnom je riječ o kršu, a prolazimo i kroz područja iznimno visokih temperatura. To uzrokuje i oštećenja, koja nakon požara sami krpamo, tako da smo i tijekom nedavnoga požara morali stati da otklonimo jedan kvar.
Da, njima dvanaestorici u čast 2018. odvozio sam biciklističku rutu od Vukovara do Šibenika. Kako sam i sam dragovoljac Domovinskoga rata, želio sam na neki način povezati najveću ratnu i najveću mirnodopsku tragediju, a znao sam da je jedan od vatrogasaca s Kornata bio i uspješan biciklist. Više od deset godina u meni je gorjela ta želja, a 2018. konačno sam prepoznao da sam spreman i u četiri dana odvozio 560 kilometara. To mi je bilo jedno od najvećih zadovoljstava u životu.
Kao vjernik na vatrogasni poziv gledam i kao na duhovnu stvarnost, a u tom smislu osobit mi je uzor naš bivši zapovjednik Darko Cvitan. On je ispred vatrogasnoga doma u Zatonu podigao kapelicu sv. Florijana kako bismo se između intervencija imali gdje pomoliti. U medijima se često pojavi i slika na kojoj se vatrogasac moli pred minijaturnom kapelicom, no mnogi ne znaju da je nastala upravo pred kapelicom na Cvitanovu ranču. Nažalost, izgorjela je baš u nedavnom požaru.
Vatrogastvo je poziv na žrtvu u kojoj redovito sudjeluje čitava obitelj, pa tako i moja. Moji su ukućani već navikli na to da noću često iziđem iz kuće, a da oni to i ne znaju. Takve su situacija naša svakidašnjica. Kad god vatrogascu zazvoni telefon, on uvijek ustaje kao da je riječ o požaru.
