Čini se da je temeljno pitanje za svakoga kršćanina kako do života vječnoga. Isto pitanje stoji u središtu evanđeoskoga odlomka. Nepoznati čovjek pristupa Isusu moleći ga da ga uputi u način dolaska do kraljevstva nebeskoga. On ga naziva dobrim, a Isus to ne dopušta te neznanca upućuje prema onomu tko je jedini dobar, a to je sam Otac nebeski.
Ponovno kao i inače u evanđeljima Isus odgovara poput svakoga učenoga i uglađenoga Židova protupitanjem ili komentarom. Neznanac tako biva upućen na ono što već i sam zna, a to su zapovijedi koje židovski narod baštini još od Mojsija. Krist im želi ostati vjeran te svojim upućivanjem na njih jednostavno ih potvrđuje i dalje aktualnim te istinskim putom do neba.
Oslobađanje od onoga što je propadljivo
Neznanac s istim zapovijedima nema problema te se pokazuje istinskim poznavateljem i poštovateljem Božjega zakona. On mu ne želi izbjeći, nego ga istinski vrši. Stoga biva od samoga Krista pohvaljen te evanđelist to i naglašava kada kaže da ga Krist gleda i voli. Ipak upućuje ga na još nešto što mu nedostaje, a to je odmak od onoga što ima kako bi zadobio ono što nema niti sam sebi može dati. Međutim, doći do onoga što nema, a to je istinska bit kraljevstva Božjega koja se očito dostiže oslobađanjem od onoga što je propadljivo i materijalno, njemu ne će lako poći za rukom. Razlog je jednostavan, Krist će tražiti prodaju i razdjeljivanje materije sa siromasima kako bi se zadobilo sve istinsko plemenito i dobro te ušlo u kraljevstvo koje on daje.
Zapanjujući je to evanđeoski susret te prosječan vjernik često nije ni svjestan njegove težine. Naime, čovjek koji komunicira s Kristom nije neki grubijan ili nevjernik, nego dapače istinski vršitelj Božjega zakona, a ipak čini se čovjek koji je relativno daleko od Boga. A razlog za to je ni više ni manje nego nemogućnost odvajanja od materijalnoga, koje očito posjeduje u vrlo velikoj mjeri jer evanđelist to i naglašava. Stoga nije zgorega upitati se o smislu bogatstva i materijalnosti jer lako se može doći do zaključka da ne treba biti bogat ili da je ideal kršćanskoga života biti siromah. Istinski shvaćen, taj evanđeoski odlomak nije na tom tragu te ga je uputno protumačiti jasnije.
Malo-pomalo graditi kraljevstvo Božje i na zemlji
Naime, nije grijeh biti bogat. Ono na što smjera evanđeoski odlomak nešto je drugo. Drama čovjeka iz evanđelja počinje kada Krist od njega traži da dijeli ono što ima. Da prodaje materijalno kako bi dobio nematerijalno. To treba činiti tako da daje siromašnima i onima kojima njihova neimaština priječi da dođu do odnosa s Bogom. S druge strane njegovo osobno otvaranje siromasima bit će put zadobivanja onoga što si sam novcem ne može kupiti, a to je nebo i radost susreta s čovjekom u kojem treba prepoznati Krista. Jer do neba se od trenutka Kristova utjelovljenja dolazi preko života za čovjeka, a osobito otvarajući se čovjeku koji ima manje od mene samoga. I tako se malo-pomalo gradi kraljevstvo Božje već sada i ovdje na zemlji.
Može se slobodno reći da su bogatstvo i materijalno korisni u mjeri u kojoj su oni samo sredstvo dolaska do izgradnje istinskoga zajedništva među ljudima te kreacije novoga naroda Božjega. Bogatstvo ili bogataš zatvoren u sebe, a bez pogleda na brata svrha je samomu sebi te najčešće put u životnu otuđenost i nezadovoljstvo gdje ljudska nutrina ostaje prazna budući da joj nedostaje radosti koju može dobiti iz susreta s bratom čovjekom. Neki će i reći da je u korijenu hrvatske riječi sreća upravo susret. Kada se susretne drugi, stvara se sreća ili radost koja umnožena veseli jednu društvenu ili pak obiteljsku zajednicu.
Istinski otvoriti sebe drugima
Nema dakle onoga tko bi, odvojivši se od materijalnoga i uputivši se k nematerijalnomu, ostao neispunjen i siromašan. Iz toga razloga na upit učenika o tome što će oni sami dobiti jer su sve ostavili i pošli za Isusom, on sam odgovara da će njihova sposobnost odvajanja od materije biti jamstvo mnogo većih darova koje im sam Bog daje. I doista, iskustva brojnih svećenika i redovnika to potvrđuju. Kada su u jednom trenutku svojega života napravili, neki će reći, hrabar korak i rekli Bogu »da« u svećeničkom ili redovničkom pozivu, u njihov život ušlo je mnoštvo radosti koju nisu ni sanjali. Bog je umnažao njihovu radost i neprestano ih hrabrio i vodio na njihovu životnom putu te to čini neprestano.
Drugim riječima, ostavivši brak, koji je sasvim prirodna stvar za čovjeka, i odlučivši se za beženstvo, uskrativši si tako potomstvo i radost bračne ljubavi, zadobili su s druge strane svojim služenjem Kristu i više od toga. Jer Bog uvijek obilno odgovara na iskreno darivanje sebe njemu u službi Crkvi poradi kraljevstva Božjega. A radost koju tek trebaju zadobiti ustrajnim služenjem braći ljudima nije mjerljiva ni jednom materijalnom jedinicom, a naziva se život vječni. Stoga je pred svakoga vjernika tako stavljen poziv na istinsko otvaranje sebe drugima te darivanje svojega blaga drugima jer to je poziv na radost koju jedino Bog može dati.
