Kada se u životu dogode situacije koje je teško, čak i nemoguće razumjeti logikom ovoga svijeta, kada se na svako: Zašto? koje se očajnički postavlja u potrazi za razlogom koji je ljudskim očima skriven ne dobiva željeni odgovor, tada se, pred misterijem patnje, ostaje bez riječi. I tada priliči biti tih, utihnuti; biti prisutan, ali bezglasan, biti nijem. Čini se, međutim, da ponekad takva, tiha prisutnost, čovjeku stvara nelagodu i, iako u određenom trenutku ne zna što bi rekao, čovjek ipak ima potrebu govoriti i tada, misleći da popunjava prazninu, izgovara fraze koje ništa ne znače i u koje ni sam ne vjeruje, poput one, toliko često izrečene: Sve će biti dobro. I dogodi se da te četiri riječi ne popune prazninu; one, umjesto toga, isprazne tišinu jer izgovarajući frazu izgovara se zapravo neistina samo zato što se naivno vjeruje da u određenim trenutcima neistina zvuči utješnije, a samim time i bolje od istine koja glasi: Ne znam hoće li sve biti dobro.
Neobično je, stoga, da Maja Jakšić svoju knjigu objavljenu u izdanju Sisačke biskupije i Hrvatskoga društva bračnih i obiteljskih savjetovatelja u prosincu 2022. godine, o drugoj godišnjici razornoga potresa na Banovini, koja se u Prilici predstavlja o trećoj godišnjici tzv. zagrebačkoga potresa, i to neposredno nakon intervjua s autoricom u posljednjem broju Glasa Koncila, naslovljava upravo frazom »Sve će biti dobro«, koja upućuje na ispraznost i na sve ono što ljudi izgovaraju jedni drugima tek reda radi i sa sebičnom namjerom da sami sebe oslobode nelagode, a ne, kako bi trebalo biti, s namjerom da drugomu ublaže bol. Valja se, stoga, zapitati zavarava li autorica svoje čitatelje kada im već u naslovu tvrdi: »Sve će biti dobro« i je li Maja Jakšić zapravo osoba koja se opasno poigrava i manipulira istinom?
Jasno da nije. Maja Jakšić katehistica je, psihoterapeutkinja te specijalistica iz pastorala kriznih situacija koja je 2011. godine u Splitu osnovala Centar za edukaciju i savjetovanje Hippoccampus u sklopu kojega pruža edukacije i savjetovanje za organizacije, tvrtke i udruge. Autorica je knjige »Sindrom izgaranja na radnom mjestu« i niza stručnih članaka. U siječnju 2021. uključila se u projekt pastoralne potpore stradalima u potresu na Banovini koji je pokrenuo Branko Koretić, povjerenik za pastoral braka i obitelji Sisačke biskupije, u suradnji s predsjednikom Hrvatskoga društva bračnih i obiteljskih savjetovatelja doc. dr. sc. Josipom Bošnjakovićem.
U uvodnoj riječi knjige sisački biskup Vlado Košić ističe: »Od potresa koji je krajem 2020. pogodio našu Sisačku biskupiju Maja Jakšić neumorno obilazi stradale i susreće ih u njihovoj nesreći u kontejnerima i oštećenim kućama… Posebna je Majina značajka sposobnost slušanja. Sjećam se kako je svjedočila pred našim svećenicima da ju nije odbio nitko kome je pokucala na vrata. Svi su htjeli izreći pred njom svoju muku… Ona svjedoči da su problemi s kojima se naši ljudi susreću doista veliki i teški, ali da postoji i ljudska i Božja blizina u tim teškoćama koju svi trebamo jer trebamo pomoć. Kada pak odškrinemo vrata svoga srca, ne samo svojih kuća i kontejnera, drugima koji nam dolaze ususret, omogućujemo da nam se pomogne. Dapače, već samo otvaranje tih vrata znak je da u nama vjera nije umrla.«
Vrlo jednostavnim, pristupačnim jezikom i nizom primjera iz stvarnoga, svakodnevnoga života Maja Jakšić u osamnaest tekstova, u kojima se obraća svakoj osobi koja trpi od bilo kakve ugroze, zorno i bez uljepšavanja suočava čitatelje s oblicima ponašanja kojima ljudi jedni druge ranjavaju i međusobno si slamaju srca. U tekstovima se, tako, progovara o životu u odduhovljenu svijetu, o destruktivnim međuljudskim odnosima, o problemima u braku, o izazovima roditeljstva i obiteljskim traumama, o manipulaciji, ovisnosti i zlostavljanju, o gubitku voljenih; naposljetku i o gubitku sebe. Sve i jedna tema, nije teško pretpostaviti, u toj je knjizi teška. I svakoj toj teškoj temi autorica pristupa sa stajališta psihoterapije, ali i sa stajališta vjere u Boga, svjesna, kako sama kaže, da psihoterapija ne može obrisati sve suze – to može jedino Krist koji u potpunosti razumije bol i zna sve o patnji.
Primjerice, u tekstu »Tiha tuga«, ali i u svim ostalim tekstovima, autorica progovara na način da ne negira niti smatra da bi trebalo ignorirati bol koju netko osjeća, ona ne osporava slojevitost osobne vjere zato što je netko tužan, naprotiv, ona podsjeća da svaki vjernik itekako ima pravo tugovati, samo što vjernik, za razliku od onih koji su od svijeta, uvijek tuguje s nadom: »Tuga je zbog spontanog pobačaja normalna i ističe važnu istinu: ljudski je život darovan od Boga, dragocjen i jedinstven od trenutka začeća, a njegov je gubitak vrijedan žalosti jer, ma kako kratak, ima smisao i značenje. Ako su nam ova djeca svojim postojanjem ukazala ‘samo’ na to – svrha njihova kratkog života itekako je postignuta. Izgubiti nerođeno dijete doslovno znači izgubiti dio sebe. Smrt dolazi unutar vlastitog tijela. Mnoge majke iznimno su osjetljive na tu stvarnost pa razvijaju neutemeljen osjećaj krivnje što nisu uspjele sačuvati taj krhki život koji im je bio povjeren. Dobili smo iskustvo roditeljstva samo na dar i stoga ga treba primiti sa zahvalnošću, a ne s pravom jer naša djeca nisu naša svojina – dijete uvijek pripada Bogu. Kad nas zadesi tragedija, naša vjera stavlja se na kušnju. Smrt djeteta ispituje granice predanja i povjerenja Bogu kao malo što drugo. Moramo nekako pokušati pomiriti svoju vjeru u Boga ljubavi i Njegovu beskrajnu dobrotu sa svojim gubitcima. To zahtijeva ogroman čin povjerenja. Biti otvoren životu znači biti otvoren i za gubitak, bol, tugu, čak i smrt. Smrt nerođenog djeteta, čak i jedinog djeteta, nije smrt majčinstva. Majčinstvo ne umire. Žena koja je doživjela tako osobnu smrt – bila je i uvijek će biti majka. Susret je samo odgođen, a odnos je vječan. I u vjeri tugujemo, ali s nadom. Vjera nježno šapuće našoj duši: dijete nije mrtvo, već živi u Kristu. Majka ga nije mogla (za)držati u naručju, ali ga čuva na najsigurnijem mjestu, u svome srcu.«
Iz samo toga jednoga primjera jasno je da u diskursu Maje Jakšić izraz »sve će biti dobro« znači da će biti teško; »sve će biti dobro« znači da će boljeti; »sve će biti dobro« znači da će se čovjeku i zatresti i izmaknuti tlo pod nogama i da će na prsima osjećati teret koji će pritiskati cijelo njegovo tijelo dok ponovno pokušava disati; »sve će biti dobro« znači da ishod ne će biti onakav kakav se priželjkuje i da će čovjek na sebi i u sebi nositi rane koje će trebati vidati cijeloga života. Ali »sve će biti dobro« znači i sve svoje probleme, umjesto iz perspektive patnje Velikoga petka, promatrati iz perspektive slave uskrsnoga jutra kojim odjekuje misao opjevana u Kranjčevićevoj pjesmi »Golgota«: »I gledajuć kaplju rujnu, / Što iz Tvojeg srca kaplje, / O, Gospode, oprost čujem, / Što ga Tvoja usna šapće. / I osjećam što ti zbori / Od očiju suza vruća, / Da ne može nikad biti / Bez Golgote uskrsnuća.« U knjizi Maje Jakšić, stoga, izraz »sve će biti dobro« nije prazna fraza, nije neistina, nije laž, nego duboko uvjerenje zasnovano na obećanju Onoga koji je morao biti razapet da bi mogao pobijediti svijet.
Uz tekstove, valja se osvrnuti i na naslovnu fotografiju knjige. Na njoj se nalazi svijeća s konturama katedrale Uzvišenja sv. Križa u Sisku; na svijeći je i natpis: »Sve će biti dobro.« Sisačka katedrala stradala je u potresu 29. prosinca 2020. i danas još samo u sjećanjima ljudi, na slikama i fotografijama izgleda onako kako izgleda i na svijeći. Svijeća s naslovne fotografije nastala je nakon potresa kao dar koji je trebao pružiti utjehu i svakodnevno podsjećati da će opet oživjeti ono što je prije postojalo i da će biti još posebnije i ljepše. Upravo s takvim uvjerenjem Maja Jakšić staje pred svoje čitatelje, pomaže im raščistiti sve ruševine i učiti ih kako da sami sebe podignu iz razvalina i zasjaju sjajem žive katedrale koja, istodobno i polomljena i obnovljena, snažno svijetu svjedoči: »Sve će biti dobro.«
