Tridesetak kilometara treba se voziti nakon prijelaza mosta kojim se kroči na najsjeverniji i najveći hrvatski otok Krk da bi se došlo do njegova južnoga dijela i primorskoga ugođaja Punta. Nedaleko od grada Krka, to mjesto svoj prosperitet i razvoj u posljednjih nekoliko desetljeća zahvaljuje turizmu jer se okretanje od nekadašnjih gospodarskih grana – vinogradarstva, ribarstva, ovčarstva i brodogradnje prema otvaranju turističkih kapaciteta, poput marine, nekoliko hotela, kampa i brojnih drugih smještaja pokazalo kao dobra odluka. Ipak, zadržali su Puntari svoje stare maslinike te baš u ovim tjednima i toplim jesenskim danima beru plodove za maslinovo ulje, koje mnogi hvale zbog njegovih karakteristika. A i zbog drugih prednosti Punat privlači turiste jer u odnosu na druga mjesta na otoku Krku u Puntu je, tvrde klimatolozi, osunčanost veća, temperatura viša, manje oborina i vjetra…
Ima Punat još svojih posebnosti, pa i iz povijesti: naime, mjesto je između dvaju svjetskih ratova nosilo ime po jugoslavenskom kralju te se zvalo Aleksandrovo, a kao razlozi se mogu čuti različite teorije: da je Punat bio utočište jugoslavenskih unitarista, da im je to ime nametnuto, da je ono vezano uz oduševljenje lokalnih seljaka agrarnom reformom… No kako god, Punat ima i prije toga bogatu povijesno-kulturnu baštinu koja je povezana uz mnogobrojne crkve: od one ranokršćanske sv. Dunata na ulazu u Punat preko crkve sv. Roka na Novoj Placi do župne crkve Svete Trojice sa znamenitim baroknim oltarom, kao i otočića Košljuna.
Župu Presvetoga Trojstva u Puntu od ovoga ljeta vodi kao župnik Luka Paljević, Lošinjanin koji je zaređen prije 13 godina, a došao je iz župa Polje i Šilo, gdje je tri godine bio župnik. Budući da još upoznaje puntarsku župu, prenosi tek prve dojmove, kao i informacije i podatke o župi koje je uspio prikupiti u nešto manje od dva mjeseca od dolaska.
»Kada sam stigao u Punat, mnogi su mi prišli s idejama i prijedlozima koji bi se mogli početi ostvarivati. Kod župljana i vjernika osjećam pozitivan žar i volju da župna zajednica i dalje napreduje te se prilagodi novomu načinu naviještanja evanđelja. Oni koji su privrženi Crkvi duboko i angažirano žive svoju vjeru. No ono što je do sada ostvareno u vjerskom smislu plod je dugogodišnjega rada svećenika koji su ovdje služili«, kaže župnik Paljević.
Župa Punat sedma je po brojnosti u Krčkoj biskupiji, a pripada Krčkomu dekanatu. Na području župe živi oko 1800 stanovnika, od kojih je 1300 vjernika, što je oko 450 obitelji. U posebnim uvjetima pandemije za sakrament potvrde priprema se 20 krizmanika iz sedmih i osmih razreda, a prvopričesnika trećaša je desetak. Godišnje u prosjeku bude 30-ak sprovoda, 10-15 krštenja, a 2-3 vjenčanja. Svake se nedjelje slave dvije mise – jedna ujutro u 10.30, druga navečer u 18 sati. U tjednu se također svake večeri dio župljana okuplja u župnoj crkvi Svete Trojice na misi, koja se srijedom slavi ujutro u samostanu karmelićanaka.
Iako župa nosi naslov Presvetoga Trojstva, glavna svečanost u Puntu jest »Andrinja« jer je sv. Andrija zaštitnik mjesta te se priređuje slavlje 30. studenoga. »Bivši župnik Ivica Kordić bio je posložen i pedantan. Drago mi je da je župna kateheza uhodana, da postoji svijest o njoj, jer ona postoji za sve dobne skupine. Iznenadilo me kada sam vidio da župa ima širok krug župnih suradnika koji su na raspolaganju i imaju područje u kojem su angažirani – poput čitača, katehista, rasporeda za čišćenje, brige o Caritasu. To mi zaista mnogo olakšava«, govori Paljević, koji se uz župničku službu u Puntu pastoralno brine i za župu Stara Baška, a angažiran je kao sudac i na Interdijecezanskom ženidbenom sudu Riječke metropolije te je u Krčkoj biskupiji povjerenik za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba.
Već je u prvih nekoliko tjedana u župi uspio uključiti nove katehiste, trenutačno se uređuje župna dvorana u župnoj kući, a ministrante okuplja u neformalnim druženjima nakon misa, gdje ostaju u igri.
»Doći u crkvu ne znači samo doći na misu, pastoral nije samo misa. Kada sam studirao u Rimu, uočio sam da je uz svaku župu oratorij, zaštićeno mjesto susreta, gdje se može doći družiti, igrati se, osjećati se ugodno. Tako se i ovdje s mladim župljanima nakon misa približavam igrajući se s njima na PlayStationu. Sada je to u sakristiji, ali ideja je da kada obnovimo dvoranu, mjesto susreta i druženja nakon mise bude u župnom ambijentu u župnoj dvorani. Na taj način želimo stvoriti okruženje da se djeca ovdje osjećaju dobro, da shvate da župna dvorana nije samo za vjeronauk, nego i za druženje, da ovdje mogu pogledati film, igrati društvene igre, da je to prostor susreta«, pojašnjava župnik Paljević.
Spominje i dobru suradnju s dvjema samostanskim zajednicama: franjevcima na Košljunu i redovnicama karmelićankama Božanskoga Srca Isusova koje su uključene u župu i pastoral. »Redovnici su obogaćenje za župnu zajednicu. Košljun sa svojim samostanom pravo je bogatstvo, a časne su se sestre s jaslicama koje drže suživjele s mjestom. Ljudi ih osjećaju bliskima, cijene ih jer se brinu za njihovu djecu«, kaže župnik Paljević.
O uključenosti redovnica u život župe govorila je predstojnica samostana karmelićanaka u Puntu s. Benedikta Miš (66). Ona je uključena u župnu katehezu pripremajući djecu za prvu pričest u suradnji s drugim katehistima i župnikom, a još je jedna njezina susestra uključena u život župe: s. Ana Terezija Vuradin kao sakristanka, orguljašica i voditeljica župnoga zbora.
»Sestre su u Punat došle prije 60 godina, u ljeto 1960. godine u jednu staru kuću, gdje su dohranile jednu stariju gospođu koja ih je pozvala. Puno je u to vrijeme bilo samaca u Puntu jer su mnogi otišli u Ameriku. Brzo smo se povezale s tadašnjim župnikom, a uvijek je bila lijepa suradnja sa svećenicima. Sestre su obično bile sakristanke, sviračice, katehistice, a za ljude u Puntu imali smo i starački dom. Sada ga više ne vodimo, ali odlazimo u kućne misije, u posjet bolesnicima. Još su aktivne jaslice, u kojima u jednoj skupini imamo 15 djece«, govori s. Benedikta, koja je u Puntu osam godina, a došla je iz Brazila, gdje je bila u misijama.
Hvali otvorenost laika, njihovu suradnju, solidarnost, ali i prepoznaje potrebu i čežnju vjernika za duhovnošću. Osim potpore koju daju u župi u tom pogledu i u samostanu okupljaju simpatizere Karmela Božanskoga Srca Isusova. »U našoj se družbi pojavila želja i da laici sudjeluju u karmelskoj duhovnosti, onda smo počeli to širiti na samostane, pa tako i u Puntu. Prenosimo našu duhovnost laicima, okupljamo se na mjesečnim susretima, razgovaramo i poučavamo o temeljima karmelske duhovnosti te kako ih oni mogu živjeti u svojoj svakodnevici«, kaže redovnica i ističe da su i mladi vezani uz njihov samostan s prigodnim susretima, a prije tri godine u Puntu je održana Karmelijada, nacionalni susret mladih u duhu Karmela.
Jedan od istaknutih segmenata puntarske župe jest Caritas koji već dvadeset godina vodi Đurđa Salvagno (59), ekonomska tehničarka, zaposlena u knjigovodstvenom servisu. No Caritas ima puno dužu tradiciju budući da je već ranije skupina žena karitativno podupirala misije prikupljajući i šaljući robu u afričke zemlje. No sada se fokus pomaganja usmjerio više prema lokalnim potrebama.
»Imali smo više ljudi kojima je trebala pomoć s hranom, uključeni smo i u novčane pomoći obiteljima kojima je potrebna nabava lijekova ili neka druga potreba. Organizirali smo i nekoliko humanitarnih akcija, a unutar Caritasa djelovala je i kreativna zajednica ‘Dar’, čiji su volonteri izrađivali različite stvari koje su se prodavale. U župi se zadržao i lijep običaj da kada netko premine, umjesto vijenca ostavlja se prilog za potrebe Caritasa, a i mi sami prikupljamo hranu uoči Božića i Uskrsa, koju podijelimo 15-ak potrebitih obitelji.« U Caritas se uključila na poticaj tadašnjega župnika Antona Zeca. Sada je u odboru Caritasa osam članova, a kada je potrebno uključiti volontere, spremno ih se uvijek odaziva pedesetak.
Ovoga Uskrsa prvi put u posljednjih dvadeset godina nisu ostvarili ono po čemu su poznati i izvan okvira granica župe Punat. Naime, koronavirus ih je spriječio u posjetu svim starijim, bolesnim i nemoćnim sumještanima, bilo da su u Puntu, bilo u domovima za starije na otoku Krku, ali i šire. Obiđu više od stotinu starijih, volonteri im odnesu sitnicu, a korisnici se uvijek razvesele njihovu posjetu. »Puntari su spremni pomoći, rado se odazovu, pomoći će materijalno, ali i svojim radom. Neki put je važnije, ali i teže dati sebe, svoje slobodno vrijeme, nego novac. No ponosna sam jer se za izvanredne potrebe brzo organiziramo, sretna sam jer se osjeća ta briga za drugoga«, poručila je Đurđa Salvagno.
Tvornice tjestenine, tvornice vijaka, brodogradilišta – svega se toga sjeća Anica Žic (69), župljanka koja žali i što su danas klupe u župnoj crkvi Svete Trojice na misama manje popunjene djecom nego što je to bilo prije. Uključena je u mnoga područja župe, čitačica je, brine se o misnom ruhu i oltarnicima, a povjerena joj je i briga o crkvici sv. Nikole na predjelu zvanom Buka. »To je zavjetna crkva, izgrađena je 1911. godine za pomorce, uvijek se za blagdan sv. Nikole baca vjenčić u more. Još je jedna nekadašnja crkva važna za Puntare – ona sv. Andrije, gdje je bilo i prvo groblje, kod današnjega hotela. Tako i danas slavimo Andrinju, imamo procesiju od tog mjesta do župne crkve.« Ističe da Puntari svake godine u korizmi odlaze na hodočašće k franjevcima na Košljun.
»Kada je potrebno pokazati zajedništvo, Puntari su uvijek prvi. Gajim nadu i vjerujem da će i novi župnik biti angažiran, posebice u tome da se djeca i mladi više uključe u crkvu. Odazvali smo se i u akciju biskupijskoga Caritasa ‘Prijatelji s mora’«, govori umirovljenica koja je radila u brodogradilištu kao financijska knjigovotkinja, a kasnije je vodila knjigovodstveni servis. Spominje i tijelovske procesije, križni put kroz mjesto na Veliki petak, kao i svakonedjeljni u korizmi po pastirskoj stazi Prgonu – Tri križa, strmom usponu iznad mjesta koji je bio nekadašnji put do maslinika i vrtova. Anica Žic uključena je i u simpatizere karmelske duhovnosti, a govori i da su ranije vjernici bili i više povezani s franjevcima na Košljunu jer su oni prije dolazili blagoslivljati kuće i obitelji.
U život župe kao katehistice uključena je i Lucija Bonifačić (32), profesorica talijanskoga i francuskoga, trenutačno zaposlena kao asistentica u školi u Krku. O vođenju župne kateheze posljednje četiri godine kaže: »Htjeli smo djeci približiti Boga, zapravo pokazati im da vjeronauk može biti zabavan, da mogu puno toga naučiti i dobiti dobroga. Današnji je svijet kompliciran, djeca su u školi često zbunjena i želimo im na katehezi stvoriti prijateljsko okružje, u kojem ćemo ih naučiti moliti i slaviti Boga.«
Kaže da iz njezine generacije u Puntu nije ostalo mnogo mladih, odlaze ili u veće gradove ili u inozemstvo. Napominje i da je puntarska župa poznata i kao veliki pomagač »Marijinih obroka«. To je pokrenuo još prošli župnik. »Uključeni su i ljudi iz drugih mjesta s otoka, organizirali smo i humanitarni koncert, a na oproštaju s bivšim župnikom imali smo prvi priliku pogledati film ‘Ljubav dopire svuda’. Danas hranimo 300-tinjak djece na mjestu njihova školovanja«, rekla je katehistica Bonifačić.
U katehezi sadašnjih petaša i šestaša sudjeluje i Narcisa Modrušan (36), koja vodi i župnu Facebook-stranicu. »Otvorili smo Facebooku kako bi ljudi mogli saznati kada su mise i druge informacije. Budući da sam imala profil u dogovoru sa župnikom odlučili smo da ćemo objavljivati župni listić, slike s događaja, a stavljamo i misli iz dnevnih čitanja, misao dana… Reakcije su pozitivne.« Zaposlena je kao odgojiteljica predškolske djece u jaslicama kod sestara karmelićanaka već 12 godina, u kojima je i sama bila kao dijete. Uključena je i u dječji zbor, koji zajedno sa župnim pjeva na nedjeljnoj misi u 10.30. »Imamo gitariste, odredimo pjesme, smislimo repertoar«, kaže Narcisa Modrušan i napominje da su djeca sada za Sv. Majku Tereziju izvela igrokaz, a prošle godine za Andrinju scensko skazanje o životu sv. Andrije.
Jedna od aktivnih župljanka je Sara Vidaković (37), rodom iz Zagreba, koja se u Punat preselila zbog formiranja obitelji, a mjesto je to njezinih predaka u koje je svake godine dolazila s roditeljima na ljetovanje. »Dok sam odrastala u Zagrebu, nismo imali župnu crkvu, nego samo kapelicu. Možda i zbog toga mnogo stvari vezanih uz Crkvu, vjeru i crkvene običaje upoznavala sam upravo ovdje u Puntu, poput procesija, redovitoga euharistijskoga klanjanja. Vidim preko društvenih mreža da i u Zagrebu sada ima mnogo toga.« Njezin sin Luka uključen je u ministrantsku zajednicu. Ona je pak bila redovita čitačica, a ove godine uključila se kao katehistica za prvašiće. Rad s djecom joj je i profesija jer je zaposlena kao odgojiteljica u vrtiću u Baški. »Djeca imaju puno obveza, ali ipak dolaze i na vjeronauk. Za prve razrede više je sve temeljeno na igrama, priči, učimo ih kako se ponaša u crkvi«, zaključuje Sara Vidaković.
