Dva od četiri evanđelja, po Mateju i po Luki, imaju zapravo vrlo »obiteljsku« crtu. Ta dva evanđelista, naime, donose takozvana »evanđelja djetinjstva«, govore o Isusovu rođenju, djetinjstvu, obitelji. Mogu li i koliko mogu ta »božićna« evanđelja biti putokaz suvremenim obiteljima? Odgovore na to i slična pitanja Glas Koncila pokušao je dobiti od dr. Ivice Čatića. On je profesor Svetoga pisma Novoga zavjeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku. Kao svećenik djeluje u Srijemskoj biskupiji, trenutačno je župnik u Rumi. Svoju ljubav prema Svetomu pismu sugovornik želi prenijeti na što širi krug vjernika. Tako već godinama drži biblijska predavanja po župama u Vojvodini i u Osijeku, a njihov sadržaj objavljuje na svojoj internetskoj stranici www.sveto-pismo.net.
DR. ČATIĆ: Da, uočljiva je razlika između pojedinih evanđelista. Marko, za kojega se smatra da je prvi ispisivao retke evanđeoskoga teksta, odmah ide u srž: Isusovo krštenje kao početak javnoga djelovanja. Druga dva sinoptika, Matej i Luka, Isusovu pojavu ambijentiraju u rodoslovlje odnosno obiteljsko okružje. Neki smatraju da bi razlog posizanjima za rodoslovljima bile dvojbe o Isusovoj pripadnosti Davidovu potomstvu. Dakle, riječ je o pitanju njegova mesijanskoga identiteta. Evanđelist Ivan ide još dalje: umjesto rodoslovlja i obitelji prikazuje Isusa kao vječni Logos – Riječ koja je s Bogom Bog; ona Riječ po kojoj je sve stvoreno. Vidimo da evanđelisti različito rješavaju pitanje kako prikazati Isusov božansko-ljudski identitet.
DR. ČATIĆ: S jedne strane ona je razumljiva. Kako je čovjeka, rođena u Nazaretu, odrasla u njegovoj obitelji – toliko obična i prosječna da njegovi sugrađani Nazarećani nisu primjećivali ništa posebno – moguće smatrati Izraelovim Mesijom – Kristom, štoviše Sinom Božjim? Sasvim je razumljiva takva vrsta začuđenosti. No ako stvari gledamo iz šire biblijske perspektive, i tomu se čuđenju možemo čuditi.
DR. ČATIĆ: Mi se još uvijek čudimo, divimo – a neki i ne mogu prihvatiti – da je Bog postao čovjekom, da je ušao u jednu ljudsku obitelj, u jedan narod… Nekima se to doima odveć antropocentričnim – sve svedeno na čovjeka! Međutim, treba se vratiti na stvaranje. Bog čovjeka stvara »na svoju sliku«. Tu nije riječ samo o izvanjskom »biti na sliku«, sličiti na nekoga. Bog u čovjeka stavlja sposobnost za slobodu, za kreiranje vlastita identiteta i za odnos, s čovjekom i Bogom. No Bog, Onaj koji jest, Vječni, sve vodi prema vječnosti, prema punini. Pa i dijalog, tj. odnos koji je već tada, kod stvaranja, započeo s čovjekom. Te prvine njegove prisutnosti u čovjeku ne će ostati statične. Kasnije će doći i »ušatoriti se« u svojem narodu. No ni to nije dovoljno. Na putu prema punini sljedeća etapa jest utjeloviti se i postati Bogočovjekom! Biti čovjekom, to u sebi uključuje nešto božansko. Stoga hodočasteći tim jednostavnim evanđeoskim redcima o Isusovu začeću, rođenju i djetinjstvu, životu u obitelji, zapravo dodirujemo Božju blizinu, naziremo njegov lik, kušamo novu blizinu s puninom kojoj on sve privodi. I zato ovdje svaki, pa i najmanji »obični« detalj, otvara pogled prema vječnosti, prema istini koja je čovjeku darovana kako bi u njoj konačno pronašao sebe.
DR. ČATIĆ: Sigurno jest. Već sama činjenica da je odabrao svoj put među ljudima započevši s posve običnim slijedom – ulaskom u obitelj kao novorođenče – govori o njezinoj vrijednosti, o prikladnosti za Vječnoga. Evanđelisti ne kriju da su Isusovi odnosi unutar obitelji ponekad iskrili određenim napetostima (kao onda kada su ga kao 12-godišnjaka njegovi tražili u hramu ili kada su ga odrasloga došli obuzdati). One su neizbježne i u životima običnih ljudi, a kamoli kada je u pitanju Sin Božji. Time nam se obitelj prikazuje interaktivnom zajednicom u kojoj svatko ide prema vlastitoj osobnoj punini, ali kroz odnos i potrebno usuglašavanje s drugima.
DR. ČATIĆ: Vidimo u tim redcima Vječnoga kako sudjeluje u manje lijepim i manje humanim trenutcima ljudske povijesti. Kako sudjeluje? Kao malo dijete. Kao onaj tko je bespomoćan, posve nedužan u svojoj dobroti. Izložen na milost i nemilost. On, Svjetlo od Svjetla, sama Ljubav, prepustio se Mariji i Josipu, njihovoj ljubavi i brizi. Došao je i legao u jaslice, u njihov naručaj. Neka mu daju svoje srce. Umjesto da nastupi sa svemoći, on traži pomoć. A zapravo, došao je kucati na srce bića stvorenoga »na sliku Božju«. Došao je razgoriti i rasplamsati ono božansko u čovjeku. Da bi se dogodio susret. Koliko puta i pobožni Isusov učenik gleda u nebo tražeći i ne nalazeći Boga. Evo, Bog je tu – kažu nam evanđelisti – u dobroti i nedužnosti koja je predana čovjeku u ruke da je ljubi i čuva! Tu je naš »priključak« na vječnost. Jer Vječni nas susreće u malenosti kakva je bila povjerena sv. Obitelji, čeka u bespomoćnima koje netko treba zaodjenuti, nahraniti, liječiti, pohoditi.
Danas su teška vremena, čuje se odasvud. Kada mi to kažu moji župljani, pogotovo oni stariji, pitam ih: »Jeste li sigurni da je vašim roditeljima i djedovima bilo lakše negoli vama?« Obično nastane muk… Nikada vremena nisu bila lagana. Uvijek traže od Isusova učenika da pobijedi svijet. No pitanje je koliko smo kao kršćani toga svjesni? Gledamo li u povijest izabranoga naroda, možemo uočiti da ono što je u svjetskim očima maleno može donijeti velike promjene i mijenjati lice zemlje. Povijest spasenja jamči nam da Gospodin u svakom trenutku stoji i čeka na nas. No pitanje je jesmo li spremni ući u rizik prihvaćanja malenosti, u rizik traženja blagoslova u njemu i preko njega?
Kad ovo govorim, ne mislim samo na one koji su se umorili, digli ruke od svoga zavičaja – poput mnogih Hrvata u prošlim vremenima – nego mislim i na sebe, na sve nas koji smo članovi velike zajednice Crkve. Zar je moguće da smo pokušali baš sve i da nismo dobili blagoslov? Nisam sklon vjerovati da smo kao Crkva u Hrvata svi dali od sebe maksimum na svekolikom preporodu naše Crkve i naroda, na porastu solidarnosti i podizanju vjere u rad, poštenje i elementarnu pravednost. A zapravo, ako itko drugi, onda Crkva ima mandat navješćivanja i svjedočenja prisutnosti kraljevstva Božjega, toga novoga poretka koji je početak novoga svijeta. Jesmo li u to sve uložili? Ili se bavimo nekim našim odveć partikularnim vidicima i izazovima? Kako bi bilo lijepo kada bi sociolozi mogli reći da se naš narod odlikuje upravo onim vrjednotama koje su specifično kršćanske i kako ga one nose naprijed. Je li to slučaj, svatko od nas vidi sam oko sebe.
DR. ČATIĆ: Naravno da je i takvo tumačenje moguće. Drugo je pitanje koliko je utemeljeno. Isus je govorio i o mržnji prema roditeljima kao uvjetu da bi netko bio njega dostojan, također o iskapanju oka, odrezivanju ruke i noge zbog kraljevstva Božjega, ali tko to shvaća dovoljno eshatološki radikalno i doista počinje mrziti roditelje, kreće rezati ruku, nogu ili iskopati sebi oko? Vidimo, kada je riječ o vlastitoj koži, radikalnost splasne. Naposljetku, Isus se kao Židov koristio snažnim izričajima da bi jasno naglasio usmjerenje, a nije sigurno na prvom mjestu želio da njegov učenik mrzi roditelje. Ni on svoje nije mrzio. Naprotiv! I kada njegova majka i braća u Mk 3, 20-35 nisu najbolje razumjeli situaciju, on ih poziva k sebi. Sigurno je da Isus daje prednost eshatološkim stvarnostima jer one znače ulazak u vječnost. No to ne znači rušenje svega onoga dobroga što su povijest i njezin poredak uspjeli iznjedriti. Rekosmo da je utjelovljenjem Sina Božjega vječnost ušla u povijest na neusporediv način. I time ju afirmirala. Da je eshatološka usmjerenost – pogotovo ona koja želi obezvrijediti obitelj i druge vrjednote – Isusu toliko hitna, zar bi bio začet, rodio se i živio običnim obiteljskim životom? Dakle, ako tako smijem reći, sam vječni Logos odlučio je »suspendirati« eshatološku hitnost da bi se polako, na miru, začeo, rodio i živio kao čovjek. Očito, za njega je hitniji od eshatologije bio obični ljudski i obiteljski život. Čak i u Isusovu životu, on je nezaobilazna etapa koja priprema povratak u vječnost.
DR. ČATIĆ: Obitelj je veoma kompliciran sustav suodnosa – svi bi trebali napredovati i svi svima biti na korist. Je li to moguće? Roditelji, kao predvoditelji obiteljskoga života, ne mogu riješiti sve probleme koji iz toga proizlaze. Marija je, govoreći Isusu o Josipu, rekla: »tvoj otac«. Isus se usprotivio: »Ja sam sada u kući Otca mojega.« Dakle: »Moj je Otac na nebesima!« Marija i Josip ne razumješe. Pred njima izranja spoznaja: naše dijete zapravo nije naše! Može li se živjeti s tim – imati i nemati?
Poput svake druge obitelji, i sveta Obitelj ulazi u krizu. Kriza je, dakle, neizbježan kruh svagdašnji na stolu svake obitelji. No u ponašanju svete Obitelji vidimo i koji je put prema uspjehu, kako čovjek može i ono što ne može. Ključne su riječi rješenja one koje kažu da je njegova majka to »brižno čuvala u svom srcu«. Naišla je na onu zlatnu nit koja će se jednom razmotati u životu njezina sina i onda će obasjati i objasniti sve. Marija shvaća kako dijete u njezinoj obitelji nije njezino, Isus ne pripada njoj i Josipu, nego ima vlastiti životni put koji treba ostvariti. On je Božji. U krajnjoj liniji svako je dijete Božje, kao što ni naš život nije naš, nego je zapravo Božji – njegov je dar i u glavnim linijama se zbiva po njegovoj volji i traje ne dok mi hoćemo, nego dok on hoće.
Drugi presudan element vidimo u Isusovu ponašanju. Iako ga roditelji nisu odmah razumjeli, on im se vraća. Poslušan je onima koji ga ne razumiju! Iako svjestan svoje autonomije, on je i dalje s njima, ostaje u sredini koja ga ne shvaća, u njoj vodi dijalog, trpi njezine nesporazume i ograničenosti… Time pokazuje kako je to jedini put na kojem čovjek može rasti i dozrijevati. Njegova je obitelj sveta iako nesavršena. On je prihvaća i voli. U njoj raste u mudrosti, dobi i milosti.
Može se dakle rasti i dozrijevati iako smo u nesavršenoj sredini, iako smo neshvaćeni i podložni drugima u njihovoj ograničenosti. To je moguće jer je svatko od naših bližnjih mnogo više od svojih problema, mnogo više od onoga što on ili ona shvaća ili ne shvaća. Moj otac, majka, brat i sestra nisu samo zbroj svojih ograničenosti. Oni su mnogo više. U njemu/njoj je ono nešto neobjašnjivo, neizrecivo, što ne mogu umanjiti svi njegovi/njezini defekti i ograničenosti. I kada se susreću dvije osobe koje su svjesne toga neizrecivoga svjetla Božjega koje je u njima i prepoznaju ga jedna u drugoj, svi drugi problemi padaju u drugi plan.
DR. ČATIĆ: Kao narod deklarativno slavimo Božić, pravimo jaslice, velike i male… Koliko smo zaista spremni povjerovati u čudo Gospodinova ulaska i nazočnosti u obitelji, drugo je pitanje. Gledajući iseljavanje iz Slavonije, razmišljajući nad konkretnim slučajevima, pogled mi se diže s njih prema cjelini. Vjerujem da je nekima odlazak zapravo jedino rješenje. No pitam se: nismo li svi mi jedna velika obitelj? Jesmo li svi učinili sve kako bi ta velika obitelj hrvatskoga naroda živjela skladno i napredovala? Pogotovo oni koji su u poziciji vući presudne poteze? Kako ćemo slaviti Božji ulazak u sveljudsku obitelj ako svoju ne gledamo i o njoj se ne brinemo? Tko uopće među nama može slaviti Božić? On jest dar svakomu, ali i zadaća: sići s blještavila u stvarnost i ondje unijeti božićno svjetlo prihvaćanja i nade za sve. Inače Božić ne shvaćamo ozbiljno i ne slavimo ga. Da, treba našoj vjeri odvažnosti za prihvaćanje Božjega utjelovljenja u malom Isusu, treba joj ljubavi kako bismo otajstvom koje nam je darovano preobražavali obitelji i cijeli nam hrvatski narod. Zato, sestre i braćo, neka vam je u tom smislu sretan i blagoslovljen Božić ove 2016. godine!
