Kada je riječ o stranim radnicima, mnogo se govori o njihovim plaćama, radnoj učinkovitosti, o izostanku domaće radne snage… a premalo o komunikaciji. Trebaju li oni poznavati barem minimum hrvatskoga jezika? Upravo je jezik gotovo nepremostiv izazov za radnike koji dolaze iz svijeta, pogotovo iz dalekih azijskih zemalja. Marijana Cvrtila u Slobodnoj je Dalmaciji podsjetila na najave s početka godine kod predstavljanja novih rješenja u izmjenama Zakona o strancima da će sastavni dio toga zakona biti poticanje učenja hrvatskoga jezika. No to se ipak nije dogodilo.
U međuvremenu je uveden sustav vaučera, to jest preko Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje (HZZ) domaći poslodavci od travnja mogu zatražiti vaučere koji njihovim radnicima strancima omogućuju učenje hrvatskoga kao stranoga jezika. No, kako piše Slobodna, sustav vaučera za učenje hrvatskoga jezika za strane radnike, barem do sada, nije dao pretjeranih rezultata i nije se omasovio interes za učenje hrvatskoga, a ni poslodavci ni strani radnici nisu se požurili tražiti vaučere. U ustanovama koje bi trebale naučiti strance hrvatskomu, naime, rekli su da je proces prijave za vaučere brojnim poslodavcima i stranim radnicima prekompliciran pa mnogi od njih odustanu od podnošenja zahtjeva. Sektori u kojima je veća potreba za poznavanjem hrvatskoga jezika tiču se građevine i graditeljstva, turizma i ugostiteljstva, trgovine i usluga te prerađivačke i prehrambene industrije. Od 40 000 stranih radnika hrvatski jezik učilo je njih 67.
I strani radnici boluju
Večernji je list pak pisao da se pri dolasku stranih radnika u Hrvatsku ne traži dokaz o njihovu cijepnom statusu, za razliku od većine zemalja EU-a u kojima se taj dokument zahtijeva. Većina zemalja Europske unije cijepni karton od stranih radnika traže čak i ako dolaze iz druge zemlje EU-a. Hrvatski pak državljani obvezni su se cijepiti. Štoviše, većina stranih radnika ne zna hrvatski ni engleski pa je liječnicima i medicinskim sestrama teško doznati informacije nužne za njihovo liječenje.
Iz Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHom)poručuju da je preko mrežnih tehnologija nužno osigurati 24-satne prevoditelje za sve jezike, kako bi strani pacijenti imali sigurno liječenje.
Nadalje, za razliku od stranih radnika koji dolaze u zemlje EU-a, strani radnici koji dolaze u Hrvatsku nisu obvezni testirati se na tuberkulozu – upozoravaju iz KoHoma. S obzirom na to da većina njih najčešće dolazi iz afričkih i azijskih zemalja, vrlo je važno znati i postoje li bolesti vezane za njihovu genetsku predispoziciju, odnosno postoje li kakve endemske bolesti u zemljama iz kojih dolaze. Nedostatak informacija nužnih za primjereno liječenje povećava mogućnost liječničke greške i onemogućava pružanje pravilne zdravstvene zaštite za strane radnike… Liječnici već neko vrijeme prijavljuju nadležnima pritiske koje na njih rade poslodavci stranih radnika jer inzistiraju da oni budu nazočni na pregledu »svojih« radnika, što je nedopustivo. Bilo je i slučajeva kada je liječnik zbog jezične barijere, što posljedično može dovesti do greške u liječenju, odbio primiti stranoga radnika u svoj tim, nakon čega su ih poslodavci stranih radnika prijavljivali nadležnima pod optužbom za rasizam. Liječnici su iznenađeni činjenicom da novi Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima nema ni riječi o zdravstvenoj skrbi za strance, iako ih je u Hrvatsku do sada došlo oko 140 000, pojašnjava Romana Kovačević za Večernji list.
Azijski radnici sve brojniji
Iako je uglavnom završila turistička sezona, već se za sljedeću zna da nema dovoljno radne snage i moraju se uzimati strani radnici bez ikakvih kvalifikacija. Većinom se povećava njihov broj iz Nepala, Indije i s Filipina. U sezoni radili su kao serviri, pomoćni kuhari ili konobari, sobari, sobarice… Bili su prisutni duž obale, a u Zagrebu često ih se viđa u lancima brze hrane, kao dostavljače pizza, hamburgera, ćevapčića. Sezonci posljednje dvije godine masovno stižu i s drugih kontinenata, a ne rade samo u turizmu, nego u građevini, trgovini i prometu. Među zamalo 160 000 radnih dozvola izdanih strancima od siječnja do rujna, iz BiH, Srbije, Sjeverne Makedonije i Kosova stiglo ih je tek nešto više od 72 000. Istodobno broj radnika samo iz azijskih zemalja, Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša i Uzbekistana narastao je ove godine na oko 66 000 (tijekom cijele 2023. u top deset nacija Azijaca je bilo nepunih 60 000). Možda je već i svaki treći strani radnik u turizmu iz neke od tamošnjih zemalja, rekla je Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, u kojem se već susreću s molbama radnika iz dalekih zemalja za pomoć, posebice zdravstvenu.
Strani radnici u sezoni kao pomoćni radnici u kuhinji, serviri i slično mjesečno zarade oko 900 do 1000 eura, dok na složenijim poslovima kuhara ili konobara plaća raste na 1500 eura. Izazova ima više nego sa sezoncima iz okruženja. »Mi bez njih ne možemo i ne treba imati predrasude, ali neki ne znaju ni riječ engleskoga i nemaju iskustva, a znam i za slučaj sobarice koja, dok nije počela raditi, nije vidjela usisavač«, rekla je sindikalistica Cvitić Radmili Kovačević za Večernji list.
