Molitva nije oruđe pojedinaca. Kaže sveti Pavao u Prvoj poslanici Timoteju: »Neka svi ljudi mole na svakome mjestu podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre.« Molitva je namijenjena svima, a način molitve traži od svakoga jednake stavove. Koliko bi samo Pavlovo traženje jednostavnosti uzrokovalo uzburkanosti u svijetu povlaštenih pojedinaca?
Prva riječ koja u izabranom retku drugoga čitanja zapinje za uho jest zapovijed. Zašto bi ljudi morali? Tko će komu zapovjediti da nešto treba činiti? I to još nastavljajući neka svi mole! Znači, ne samo neki, ne ni izabrani, ne ni povlašteni, ne ni nazadni, nego – svi. Hrabar bijaše sveti Pavao kada je tražio od Timoteja zajedništvo molitve. Nije želio čuti ni jedan »ali«, nema kod njega potrebe za iznimkom jer se po molitvi dolazi do razgovora s Bogom. I kao što je čovjeku potreban razgovor s drugim čovjekom, kao što se divljina iz čovjeka uklanja iskrenim razgovorom, tako i odnos s Bogom biva po razgovoru. Molitva.
»Neka svi ljudi mole.« Ajde, još bi nekako ljudi na to i pristali, ali kada sveti Pavao dalje nastavi riječima »na svakom mjestu«, sve se više upetljava u sukobe. Nije mu bilo dovoljno tražiti samo molitvu, nego ističe da ne postoji krivo mjesto za molitvu. Pa Bog je posvuda, zar ne? Ne postoji onda krivo mjesto za razgovor? Ni u vlastitoj se kući ne mogu izbjeći ostali ukućani: kako bi samo grubo bilo zaključavati vrata svoje sobe da se izbjegne razgovor ili barem pogled s onim s kim se živi! Stoga, jasna je poruka svetoga Pavla u kojoj nema nelagodnoga mjesta za molitvu. Sve se dadne upotrijebiti da bi se razgovaralo sa Stvoriteljem.
Nakon vidljivih razloga molitve sveti se Pavao prebacio na drugi sastojak molitve. Traži od molitelja čiste ruke. Čiste ruke mogu se shvatiti doslovno i preneseno. Doslovno su čiste ruke one koje su spremne podnijeti teškoću dana. Nisu to samo oprane ruke, nego su to ruke oslobođene od kojekakvih ukrasa, od satova do manikura, ruke koje su spremne raditi i težačke i kancelarijske poslove, ruke kojima se neometano može tipkati za računalom, oprati prljavo rublje, iznijeti iz automobila vrećice popodnevne kupnje. Čiste su ruke radne ruke, a radne se ruke onda mogu shvaćati i u prenesenom značenju koje se odnosi na grijehe.
Srdžbu i raspravu tko može uzrokovati? Onaj komu molitva služi za njegov interes, tko je smatra poslom koji treba obaviti i po mogućnosti fotografijom zabilježiti. Takvo podizanje ruku uzrokuje raspravu, pobuđuje gnjev u onima koji nakon svojega posla podižu ruke k Bogu u zahvalnosti. Kako bi bilo pohvalno podizati ruke Bogu bez osvrta na to što će drugi reći! Taj se zaista nađe opravdan poput carinika iz Isusove prispodobe. Onaj profesionalni podizač ruku iz prvog reda, farizej koji je želio zbog svoje molitve biti cijenjen, nije se našao opravdan u svojoj molitvi, Boga nije susreo u neiskrenu razgovoru.
Ivan Zlatousti ovaj redak tumači povezujući ga s pretjeranim uređivanjem tijela onih koji dolaze na misu: »Prilazite li Bogu se moliti izvezenom kosom i zlatnim ukrasima? Jeste li došli na ples? Na svadbu? Na veselu povorku? Tamo se veže kosa, skupocjena odjeća nosi, ovdje ništa od toga nije poželjno. Došli ste se moliti, tražiti oproštenje svojih grijeha. (…) Uzeli ste na sebe veliko natjecanje u kojem je potrebno hrvanje, a ne ukrašavanje. Ovdje te čeka bitka, a ne lijenost i lakoća. Promatrajte hrvače u igrama. Brinu li se o svom hodu ili odijevanju? Ne, nego sve to preziru, bacaju odjeću natopljenu uljem i gledaju samo na jedno – raniti ili biti ranjen. Đavao stoji, škrguće zubima, gleda kako da vas uništi.«
U poruci sv. Pavla kršćanin može naći ohrabrenje za svoju molitvu. Malo je potrebno da se iz promatranja drugih u molitvi prijeđe na raspravu. Ako prilika za molitvu postaje obračun s onima koji ne mole, ruke će se brzo uprljati. Ne može se i moliti i suditi drugoga. Nije molitva vaga za uspoređivanje s težinom drugih ljudi niti je sredstvo umirenja za vlastite propuste. Čiste ruke, bez srdžbe i rasprave, poticaj su svakoj obitelji da pred Bogom nema skrivanja, nema razloga za izuzimanje opraštanja, pomirenja, razgovora. Kršćanin čiste ruke podiže kada svaki grijeh priznaje tražeći oprost i od svojih bližnjih i od Boga. I tako ne pobuđuje ni srdžbu ni raspravu.
Gospodine, danas tražimo čiste ruke kako bismo u razgovoru
s Tobom uklonili od sebe svaku srdžbu i raspravu u vijeke vjekova. Amen.
