Poštovani, molim vas za stručno mišljenje o porastu nasilja u našem društvu. Ne tako davno svjedočili smo zastrašujućemu nasilju prema našemu narodu za vrijeme Domovinskoga rata, a sada, u miru, nasilje nam dolazi od neprijatelja iznutra. Znam o čemu govorim jer sam čak u svojem susjedstvu doživjela da se djeca nasilnički odnose prema svojim roditeljima! Kako to tumačite? Što učiniti?
M. B.
U posljednje vrijeme govori se o sve većem porastu nasilja, kako među djecom i adolescentima tako i u vezama, među kolegama; može se steći dojam da je nasilje uzelo velikoga maha i kao da je utkano u svaku poru društva. Nasilje je oduvijek bilo prisutno, od primitivnih ljudskih zajednica pa do danas, kad se voli isticati da je suvremeno doba doba civilizacijskoga napretka. Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je nasilje namjerna uporaba tjelesne snage i moći prijetnjom ili nekim ponašanjem koje je usmjereno prema sebi, prema nekoj drugoj osobi, prema grupi ljudi ili pak prema cijeloj društvenoj zajednici. A ishodi su nasilnoga čina tjelesne ozljede, smrt, emocionalne i psihološke posljedice. Nasilje je, nadalje, svaka reakcija, bilo tjelesna bilo verbalna ili neverbalna, koja se izvodi s ciljem da se nekomu drugomu nanese šteta ili ozljeda bilo koje vrste, a oblici nasilja neprestano se šire i postaju sve »savršeniji«.
Da bi se nasilje moglo razumjeti, važno je uzeti u obzir osobine ličnosti pojedinca, neposrednu socijalnu okolinu, širu zajednicu i kulturu u kojoj osoba živi. Nasilje i agresija izrazito su patološke pojave unutar jedne društvene zajednice, bilo uže (unutar obitelji, škole, grupe vršnjaka i sl.) bilo šire. I kako će se društvo postaviti i odrediti vlastita ponašanja prema nasilju i agresiji ovisi o tome hoće li se na neka nasilna ponašanja gledati s odobravanjem ili osuđivanjem. Žrtve nasilja često su izolirane, prisutnoga osjećaja otuđenosti, što dodatno otežava uspostavu bilo kakvih zdravih socijalnih interakcija koje mogu pomoći u nošenju sa zlostavljanjem i nasiljem. Žrtve nasilja zbog oslabljenih osobnih kapaciteta u nošenju sa stresnim i traumatskim situacijama često gube povjerenje u sebe, sniženoga su samopoštovanja, narušenoga osobnoga sklada, a osobito narušene kvalitete života i življenja.
Obitelj je temeljni čimbenik u razvoju pojedinca i ona osigurava razvoj (ne)zdrave, (ne)zrele i (ne)otporne ličnosti. I korijene nasilja treba, među ostalim, tražiti u djetinjstvu. U razdoblju ranoga djetinjstva jedna od najvažnijih razvojnih zadaća roditelja razvijanje je osjećaja privrženosti, a roditelji trebaju djetetu biti emocionalno dostupni i na pravi način zadovoljiti njegove potrebe kako bi dijete razvilo osjećaj sigurnosti, samopoštovanja i samopouzdanja. U nedostatku takvih odgojnih oblika ponašanja dijete može razviti osjećaj straha, bespomoćnosti i nesigurnosti, što može potaknuti agresivnost.
Djeca koja su bila izložena nasilju, bilo kao promatrači bilo da su žrtve izravnoga nasilja, češće su i sama nasilna prema drugoj djeci. Djeca uče po modelu i imitacijom, i dijete koje je u svojoj obitelji ili užoj socijalnoj sredini imalo iskustvo nasilnih oblika ponašanja, odnosno svjedočilo da se problemi rješavaju na agresivne i nasilne načine, u problematičnim i stresnim situacijama češće će pribjegavati agresivnu i nasilnu ponašanju.
Neprimjerena strogoća i pojačano kažnjavanje djeteta mogu biti uzrok pojave agresivna ponašanja još u razdoblju ranoga djetinjstva. Roditelji koji su skloni discipliniranju djece koristeći se tjelesnim kažnjavanjem povećavaju mogućnost razvoja nasilnoga ponašanja. S druge strane, nedostatak granica i strukture te previše tolerantno ponašanje roditelja također mogu utjecati na razvoj agresivna ponašanja u djece. Pojava nasilja češća je u djece koja ne odrastaju u tradicionalno strukturiranoj obitelji. Izostanak jednoga ili obaju roditelja, nedostatak kvalitetne komunikacije među članovima uže obitelji, nedostatak kvalitetnoga sustava podrške, zatvaranje očiju pred problemima i rani odlazak djece iz roditeljskoga doma neki su od najčešćih čimbenika koji utječu na razvijanje nasilnoga ponašanja u djece, odnosno adolescenata.
Nasilno ponašanje i nasilje može se manifestirati prema sebi (samoozljeđivanje, samoubojstvo), prema članovima obitelji (nasilje nad djecom, partnerom ili partnericom, starijim osobama), prema članovima društvene zajednice koje može uključivati nasilje prema osobi poznatoj zlostavljaču i/ili prema osobi koju zlostavljač ne poznaje te kolektivno nasilje koje je usmjereno prema određenoj grupi ljudi.
Često se smatra da je nasilje jedino ono koje je vidljivo, koje ostavlja vidljive ožiljke na tijelu. No to je samo jedan od oblika agresivnoga ponašanja koje uključuje primjenu tjelesne sile poput guranja, udaranja, šutanja, sprječavanja, uništavanja predmeta po kući. Sve je prisutnije nasilje koje uključuje emocionalno i psihičko zlostavljanje; to je nasilje koje nije odmah oku vidljivo, to je nasilje koje izaziva duboke patnje žrtvi i kao takvo je teško dokazivo. Tjelesne rane brzo zarastu, ali emocionalne posljedice dugoročno otežavaju svakodnevno funkcioniranje i narušavaju psihološku dobrobit i nerijetko dovedu do razvoja brojnih psihičkih problema i poremećaja.
Nasilje u »partnerskim vezama« sve više puni novinske stupce. Više nije rijetkost pročitati ili čuti kako je osoba zadobila teške tjelesne ozljede od svoga partnera ili partnerice odnosno da je psihološka dobrobit toliko narušena da je žrtva primorana, gotovo pa u tajnosti, zatražiti pomoć stručnjaka.
Nasilje u vezama nije rezervirano samo za bračne zajednice, nego i za izvanbračne, pa i one veze koje nemaju kvalifikaciju braka. Nerijetko se nasilje događa i u adolescentnim vezama, a osobito djevojke koje su doživjele nasilje s partnerom imaju u znatnoj mjeri veći rizik da budu ponovno žrtve nasilja u odrasloj dobi. No problem je time veći što tek rijetki prijave nasilje i zlostavljanje u vezi, a najčešći su razlozi neprijavljivanja strah, sram, nepovjerenje u institucije i sl. Neki od uzroka nasilja u vezama mladih osoba mogu se tražiti u izloženosti nasilju u vlastitoj obitelji, lošoj slici o sebi, potrebi za dokazivanjem, posesivnosti i ljubomori, prihvaćanju nasilja kao uobičajenoga načina rješavanja problema, poteškoćama u kontroli agresivnih poriva, medijskim porukama u kojima se implicitno sugerira da je nasilje prihvatljiv oblik ponašanja.
Mlade osobe često smatraju da nazivanje pogrdnim imenima nije odraz nasilja, nego je stvar uobičajene komunikacije, a ljubomoru i posesivnost smatraju znakom ljubavi. Posesivnost i ljubomora nisu ništa drugo nego znak nedostatka nepovjerenja u partnera i odraz vlastite slabosti. Upravo su to signali koji pozivaju na uzbunu i izlazak iz takve veze koja ubrzo može postati noćna mora osobe nad kojom se provodi nasilje. Ostanak u nasilnoj vezi dovodi do toga da se osoba prestane boriti za svoje potrebe i prava zbog straha da ne povrijedi nasilnoga partnera i time ne izazove dodatni bijes i nasilje; osoba najčešće odustaje od svih aktivnosti i stvari u kojima je uživala i koje su joj bile važne, sve se više izolira i otuđuje od prijatelja, a sve se više »približava« i usmjerava prema partneru i zadovoljavanju njegovih potreba, sve radi »mira u kući odnosno u vezi«.
Među brojnim mitovima koji se vežu uz zlostavljače i onaj je koji navodi da nasilnici ne pokazuju ljubav i nježnost. Upravo žrtve nasilja navode suprotno, opisujući svoje partnere kao pune ljubavi, nježnosti i pažnje, sve dok ne zlostavljaju. I najčešće kao razlog za ostanak u vezi sa zlostavljačem navode kako se nadaju da će njihova, žrtvina ljubav i podrška prevladati i da se nasilje ne će više ponavljati. No svako ih sljedeće iskustvo demantira. Često zlostavljači, ali i ne samo oni, navode da je žrtva sama kriva za zlostavljanje jer je nekim svojim postupkom izazvala takav tijek događaja. I upravo je to način na koji zlostavljači kontroliraju žrtvu, modelirajući ponašanja koja će biti u skladu s njihovim očekivanjima. Osobe iz okoline neizravno vrše nasilje vjerovanjem da žrtvi i nije tako loše u vezi kad ostaje u njoj iako je zlostavljana i time ne pružaju primjerenu podršku zlostavljanoj osobi, koja najčešće ostaje u takvim vezama zbog straha, zbunjenosti, gubitka samopouzdanja, neprepoznavanja ponašanja kao nasilničkoga ili zbog straha da će nasilnik ozlijediti sebe ili žrtvu.
Nasilje koje uključuje prisilu i potrebu za kontroliranjem praćeno je zastrašivanjem, prijetnjama, izoliranjem žrtve od njihovih bližnjih poput prijatelja, članova obitelji i rodbine općenito, i različitim metodama prisile. Takozvano situacijsko partnersko nasilje najčešći je oblik partnerskoga nasilja i u podjednakoj ga mjeri vrše i žene i muškarci. Najčešće se događa tijekom rasprava među partnerima i vrlo lako prerasta u fizičko nasilje. Takvi pojedinci nemaju primjerene i učinkovite načine komuniciranja i rješavanja problema te nisu u stanju kanalizirati ljutnju, što se često može vidjeti u mučnim rastavama ili u prekidanju emocionalne veze.
Iako se o nasilju i zlostavljanju u posljednje vrijeme sve više govori i sve se više pokušava posvijestiti ljudima što je sve nasilje i kako se ponašati u tim situacijama, vrlo se rijetko govori o jednoj vrsti nasilja, a to je nasilje prema starijim osobama koje je veoma rasprostranjeno. Broj starijih osoba sve se više povećava i one čine znatan dio populacije. Brojna su istraživanja pokazala da je nasilje prema starijim osobama puno rasprostranjenije nego što se pretpostavlja. Starije osobe nasilje mogu doživjeti u vlastitom kućanstvu, u vlastitoj obitelji, u instituciji u kojoj borave odnosno instituciji koja se skrbi za njih te u lokalnoj zajednici. Starije osobe također trpe tjelesno, psihičko, seksualno i materijalno zlostavljanje te zanemarivanje, ali i duhovno zlostavljanje, koje se koristi i vjerom i duhovnošću starijih osoba radi iskorištavanja, manipuliranja i kontroliranja starije osobe, ismijavanjem njihovih vjerovanja i nepoštivanjem njihove duhovnosti.
Nasilje djece prema roditeljima jedna je vrsta nasilja koja nije dovoljno istražena i o kojoj se rijetko može čuti u javnosti. Zbog nasilnoga ponašanja djeteta roditelji često osjećaju nesigurnost, naglašeni strah od reakcija djeteta te radi izbjegavanja mogućih agresivnih ispada roditelji pribjegavaju metodi udovoljavanja svim djetetovim zahtjevima. U tom slučaju dijete preuzima kontrolu i »vladavinu«. U današnje vrijeme odnosi unutar obitelji nerijetko su površni, temeljeni na materijalizmu i kompenziranju ljubavi kroz materijalne stvari, nerealna obećanja, pri čemu roditelji smatraju da čine dobru stvar za svoje dijete. Upravo se tim ponašanjem izaziva negativan efekt – djeci je sve posluženo bez ikakve ili vrlo male odgovornosti i uči ih se da se mogu ponašati kako žele i kako oni misle da je ispravno. No nije svaka svađa roditelja i djece nasilje i agresivno ponašanje i to valja razlikovati.
Obiteljski dom i okruženje mjesto je gdje se uče osnove i za život važne temeljne vrijednosti; obitelj je mjesto u kojem se pruža ljubav, utjeha, sigurnost, ali se i postavljaju granice i ograničenja i razumne zabrane. Obitelj je prva škola života u kojoj se osoba priprema da bude vrijedan član društva i da svojim djelovanjem socijalnu sredinu u kojoj živi učini mjestom gdje će se svi osjećati ugodno, poštovano i podržano. A svako je nasilje kršenje temeljnih ljudskih prava i vrjednota. Stoga svako osnaživanje obitelji i kohezije unutar nje uvelike je zaštitni i preventivni čimbenik razvoja agresije i nasilja.
