Politika određuje način života građana, koji uvijek teže za ostvarenjem pravde u međusobnim odnosima, kako između sebe tako i suodnosima s državom i njezinim institucijama. Institucije su strukture vlasti (nažalost često grješne) koje bi trebale provoditi zakone za sve na isti način, bez povlaštenih odnosa za određene skupine i bez privilegiranih iznimaka.
Zato ekonomska moć i visoki standard zapadne demokracije nisu dovoljni za ostvarenje pravde. Kako je pravda višesložan pojam, moguće je da se na određenom području društvenih odnosa više ili potpunije ostvaruje, a na nekom se području zanemaruje. To se najbolje očituje u radnim odnosima, mirovinskom i zdravstvenom osiguranju i školovanju.
U sadašnjoj nemilosrdnoj borbi za naklonost birača politika se previše bavi međusobnim predbacivanjima, a premalo konkretnim mjerama za bolju budućnost. Nude se i dalje uopćeno zablude neoliberalnoga kapitalizma da će razvitkom gospodarstva i svi drugi problemi sami po sebi biti riješeni. Potvrda toj zabludi sadašnji je dugotrajni otpor mirovinskoj reformi u Francuskoj, koja je jedna od vodećih gospodarskih sila u Europi. Glavni je pokretač toga otpora pokušaj vladajuće francuske politike da povisi starosnu granicu za odlazak u mirovnu na 64. godinu. Policija nemilosrdno kažnjava štrajkaše na isti način kao i štrajkaše u diktatorskim latinoameričkim i afričkim zemljama. U tom pogledu nema razlike između demokracija i diktatura.
Za razliku od tih »pobuna«, u nas su tobožnje reforme prošle relativno mirno. Prije 20 godina (1999.) stupio je na snagu mirovinski zakon koji je povećao starosnu granicu na 65 godina. To je mirno prihvaćeno, a mirno je prihvaćena i buduća starosna granica od 67 godina. Bili smo sretni što smo ostvarili vlastitu državu. Reakcija građana nastupila je tek kada je politika pokušala ubrzati primjenu te dodatno povećane starosne granice.
Očito je da politike u bogatim društvenim sustavima na isti ili sličan način kao i u siromašnim sustavima brane osvojene socijalne nejednakosti, tako da građane plaše tobože »crnom« budućnošću ili komunističkom prošlošću, nepoznatom mlađim generacijama. Političari nikako ne žele shvatiti da opasnost proizlazi iz često tinjajućih nepravda i nejednakosti, koje nisu samo posljedica loše gospodarske politike, nego i nepravednih zakona, a još više nepravedne i nedosljedne provedbe. Zato se i u nas događa da se referendumima ili štrajkovima zaustavljaju pokušaji ograničavanja socijalnih prava. Stoga je i nedavni štrajk prosvjetnih radnika iznenadio svojom upornošću i žestinom. Unatoč tim događanjima, u nas i dalje postoji tendencija širenja nepravednih razlika. Ispravljanje i zaustavljanje takvih nejednakosti pitanje je društvene pravde.
U mirovinskom osiguranju propisi dodatno nadopunjuju nepravde iz radnih odnosa. Zakon o radu, iako dopušta redovit radni odnos na neodređeno vrijeme, dopušta da takav radni odnos, iako stalan, bude s nepunim radnim vremenom, dakle ne sa 42 sata tjedno, nego i manje. Teoretski je moguće, a u praksi se to i događa da takav zaposlenik godinama, pa čak i do propisane starosti za punu mirovinu (65 muškarac, odnosno 60 žena), radi samo npr. 4 sata, a u nekim slučajevima možda samo 1 sat dnevno. Posljedica je dvostruka šteta za takvoga osiguranika, ali i državu. Naime, Zakon o mirovinskom osiguranju priznaje takav rad s nepunim radnim vremenom u mirovinski staž kao da je puni staž kada utvrđuje uvjete potrebnoga propisanoga staža za mirovinu, no za izračun prosjeka visine mirovine priznaje samo visinu plaća primljenih za nepuno radno vrijeme.
Dakle znatno manje, pa će i mirovina biti znatno manja. To je zato što su i doprinosi bili plaćani samo na plaće isplaćene za nepuno radno vrijeme. Svi zaposleni s nepunim radnim vremenom dobit će za utjehu zajamčenu najnižu mirovinu, koja je zapravo milostinja neke vrste, koju daje država. I u tom slučaju također je sve po zakonima, ali je ipak velika nepravda, odnosno podvala političara, koji se još hvale da rade za opće dobro.
Takve i slične neusklađenosti propisa svojevrsna su »zavođenja« maloga čovjeka, koji će tek odlaskom u mirovinu shvatiti da je bio zaveden lažnom skrblju za njega, ali tada će već biti kasno. Za one koji ni na takav način ne ostvare minimalan staž politika najavljuje uvođenje posebne nacionalne mirovine, bez mirovinskoga staža.
Štetu te lažne solidarnosti »rada i nerada« trpjet će svi, pa i državni proračun, koji će imati sve više izdataka za mirovine čije visine nisu pokrivene uplaćenim doprinosima. Broj umirovljenika će rasti, a mirovine će biti sve manje. Manjak u proračunu nadoknađivat će se povećanim doprinosima i porezima. Postavlja se pitanje kako zaustaviti to ludilo demagogije političara.
