ZASLUŽENE NAGRADE FILMU »VEĆE OD TRAUME« Kako su žrtve silovanja tijekom Domovinskoga rata pomogle društvu više nego ono njima

Dokumentarni film »Veće od traume« dugometražni je prvijenac novinarke Vedrane Pribačić, koja je kao dokumentaristica debitirala 2017. godine srednjometražnim filmom »Tvornica je naša!«. »Veće od traume« snimila je zajedno sa suautoricom Mirtom Puhlovski koja taj film potpisuje kao suredateljica, suscenaristica i producentica. Snimanje dokumentarca trajalo je tri godine, produkcija punih pet godina, a konačni rezultat svojom kvalitetom pokazuje da se vrijeme i sav trud koji je uložen u stvaranje toga vrijednoga i važnoga filma uvelike isplatio (snimljeno je 125 sati dokumentarnoga materijala, od čega je tijekom jednogodišnje postprodukcije u završnu montažu uvršteno 90 pomno odabranih minuta). Iako nagrade na filmskih festivalima ne jamče uvijek kvalitetu (najčešće zbog prevelikoga utjecaja raznih ideologija), u ovom se slučaju može reći da su nagrade zaslužene, a posebno treba istaknuti ovogodišnju nagradu za promicanje etičkih vrijednosti na filmu »Zlatna uljanica« koju na Danima hrvatskoga filma – od prvoga održavanja 1992. godine pa do danas – dodjeljuje Glas Koncila.

Nagradu i pohvale film zaslužuje prije svega zbog odabira teme: kako pomoći ženama žrtvama silovanja tijekom Domovinskoga rata? Traume koje su te žene proživjele teška je i mučna stvar o kojoj bi dio javnosti najradije šutio, ali autorice su se unatoč tomu i svim drugim izazovima o toj delikatnoj temi odlučile progovoriti u filmskom formatu. Autorice zaslužuju i posebnu pohvalu zbog razine povjerenja koje su zadobile od svih sudionica (i jednoga sudionika) jer bez toga film ne bi bio ni snimljen, ali i zbog optimizma i pozitivnih poruka koje su jače čak i od svih traumatičnih priča koje su predstavljene. Naime, u filmu je prikazan dio procesa pružanja psihološke pomoći ženama žrtvama silovanja u Domovinskom ratu kroz grupni program pod nazivom »Ja sam mnogo više od moje traume«. Tijekom toga procesa, u radu u skupni, kao i u pojedinačnim intervjuima, u glavnim crtama upoznaje se i sam program, kao i voditelji i korisnice programa, a nekoliko korisnica pobliže (tri glavne i jedna sporedna sudionica).

Među te korisnice koje gledatelji pobliže upoznaju uključena je i jedna (i jedina među Hrvaticama) korisnica koja je po nacionalnosti Srpkinja, Ana, koja je rodom iz okolice Vukovara. Njezina je priča važna jer je u radu u skupini, zahvaljujući činjenici da je prisutna i jedna osoba srpske nacionalnosti, cijela skupina bila potaknuta da se pozabavi i tim aspektom svojih strašnih trauma, kao i širega konteksta Domovinskoga rata. Autorice se, na sreću, nisu libile prikazati i sukobe i nelagodu u radu u skupini kad se tematizirala činjenica da je Ana Srpkinja, a ostale korisnice, pa i sama Ana, bile su žrtve silovatelja koji su Srbi, što je Ani bio dodatan izazov, posebno pod vidikom prihvaćenosti i povjerenja. Pred kraj filma prikazan je pozitivan pomak u skupini pod tim vidikom međunacionalnih napetosti, što je još jedan pokazatelj uspješnosti programa »Ja sam mnogo više od moje traume«, kao i umješnosti dviju autorica.

Još jedan pozitivan rezultat toga programa jest činjenica da su te traumatizirane žene dovoljno osnažene za javno svjedočenje o svojim patnjama i unutarnjim borbama, što je također bio preduvjet za snimanje dokumentarca. Vrlo je vjerojatno i snimanje i ponavljanje osobnih priča pomoglo tim ženama da naprave još jedan korak prema ozdravljenju pa je na neki način taj film bio produžetak programa pružanja psihološke pomoći i svojevrsni podsjetnik na sve vještine i tehnike koje su usvojile tijekom rada u skupini iako to autorice vjerojatno nisu ni planirale ni mogle predvidjeti. U tom kontekstu film podsjeća na »Čin ubijanja« (»The Act of Killing«, 2012.) Joshue Oppenheimera koji je također terapeutski djelovao na sudionike, s tim da u Oppenheimerovu dokumentarcu o masovnim ubojstvima u Indoneziji šezdesetih glavni sudionici nisu bili žrtve, nego počinitelji zločina. Oppenheimer je svoj dokumentarac snimio s odmakom od gotovo pedeset godina od vremena kada se zbivao taj zločin i unatoč velikim otporima uspio je potaknuti proces suočavanja s tim mračnim dijelom povijesti u Indoneziji. Treba se nadati da će se nešto slično dogoditi što prije i u Hrvatskoj i svim drugim državama koje su nekad bile dio Jugoslavije jer, čini se, nisu se još uspjele razriješiti ni glavne kontroverze oko Drugoga svjetskoga rata, a kamoli oko Domovinskoga rata i svih drugih ratova koji su bili rezultat srpskih agresija u devedesetima.

Još jedna važna komponenta koja je sadržana u filmu »Veće od traume« jest alarm koji je na svojevrstan način taj dokumentarac oglasio, a to je pretužna činjenica da tako vrijedan projekt, pomoći ženama žrtvama silovanja, nije nastavljen zbog nedostatka novca, odnosno nedostatka svijesti i savjesti državnih institucija, ali i nevladinih udruga, to jest civilnoga društva u cjelini, koje bi za takve projekte moralo iznaći financijska sredstva. Moguće je samo nadati se da će taj dokumentarac pridonijeti i širenju svijesti o problemu silovanih žena (i muškaraca) u Domovinskom ratu, kao i pronalaženju načina i sredstava da se programi psihološke pomoći (ponovno) uspostave i obuhvate što veći broj osoba.