Rad za plaću i pravo na mirovinu u uskoj su uzročno-posljedičnoj vezi, što političari, političke stranke, pa i sindikati često ne znaju, a neki namjerno zanemaruju. Zakon o radu opći je zakon za većinu zaposlenih, a mnoga druga pitanja radnih odnosa mogu se uređivati drugim zakonima i propisima koji izravno ili neizravno utječu na prava zaposlenika (najčešće radnika) koja proizlaze iz rada za plaću i kasnije na mirovinu. Primjerice, toj skupini pripadaju propisi o kolektivnim ugovorima, zapošljavanju, o blagdanima i neradnim danima, zaštiti na radu, minimalnim plaćama, doprinosima i porezima, radu u inozemstvu i primjeni međunarodnih konvencija. Postoje i posebni zakoni za državne službenike i namještenike, unutrašnje poslove, školstvo, visoka učilišta, vatrogasce, pomorce, sudove, kazališta, carinsku službu i druge posebne djelatnosti.
Nažalost u dosadašnjoj zakonodavnoj praksi svaka se hrvatska rasprava povodom nacrta i kasnije prijedloga zakona pretvara u političko nadmudrivanje, u kojem se umjesto predlaganja boljih rješenja i ispravljanja pogrješaka i prihvaćanja posebnosti često predlažu nove zablude. Ponašanje političara prema načelu »svi znamo sve« dovodi kasnije do situacije da se propisi primjenjuju različito od slučaja do slučaja, što unosi pravnu nesigurnost, pa čak i nemogućnost utvrđivanja mjerodavnosti za pojedine slučajeve.
Najmanje se vodi briga o zaštiti radnika u slučaju prestanka radnoga odnosa, posebice u slučaju otkaza, i davanju obvezne upute o pravu na prigovor ili žalbu. Ta nepravda prema radniku ponavlja se od prvoga hrvatskoga zakona o radu koji se počeo primjenjivati od 1. siječnja 1996.
Tako i sada Zakon o radu propisuje u članku 112. načine prestanka radnoga odnosa, odnosno da ugovor o radu prestaje: 1) smrću radnika; 2) smrću poslodavca fizičke osobe ili prestankom obrta po sili zakona ili brisanjem trgovca pojedinca iz registra u skladu s posebnim propisima; 3) istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme; 4) kada radnik navrši šezdeset pet godina i petnaest godina mirovinskoga staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore; 5) sporazumom radnika i poslodavca; 6) dostavom pravomoćnoga rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunoga gubitka radne sposobnosti za rad; 7) otkazom i 8) odlukom nadležnoga suda.
Međutim kod otkaza koji poslodavac daje radniku ne obvezuje se poslodavca da u pismenom otkazu navede uputu na pravni lijek protiv otkaza ili povrede nekoga drugoga prava (prigovor ili žalbu). Naime u Zakonu pod naslovom »Sudska zaštita prava iz radnog odnosa« u članku 133 propisuje se sljedeće: »(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnoga odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. (2) Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenoga prava pred nadležnim sudom. (3) Zaštitu povrijeđenoga prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugoga novčanog potraživanja iz radnoga odnosa.
(4) Ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka.(5) Odredbe ovoga članka ne primjenjuju se na postupak zaštite dostojanstva radnika iz članka 134. ovoga Zakona. (6) Ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, nadležan sud, u smislu odredbi ovoga Zakona, je sud nadležan za radne sporove.«
Izričaj citiranoga članka u stavku 1. »može zahtijevati« nije dovoljno jasan i dovodi u zabludu radnika koji često propušta podnijeti u roku od 15 dana »zahtjev« za zaštitu povrijeđenoga prava te gubi pravo na sudsku zaštitu. Naime, u stavku 3. istoga članka posebno je naglašeno da zaštitu prava preko suda ne može zahtijevati radnik koji nije prethodno u roku od 15 dana protiv odluke poslodavca podnio svojemu poslodavcu zahtjev za zaštitu prava, kako je propisano u stavku prvom. Isto se može dogoditi i radniku koji je podnio zahtjev (prigovor) u smislu odredbe stavka 1., ali mu poslodavac nije odgovorio u roku od 15 dana kako je propisano u stavku 2. citiranoga članka. U čekanju odgovora poslodavca, koji u pravilu ne dolazi, istekne radniku i drugi rok od 15 dana te radnik i po toj osnovi izgubi pravo na sudsku zaštitu. Može se zaključiti da je zakonodavac pisao taj propis s ciljem pogodovanja poslodavcu na štetu radnika, računajući na pravnu nepismenost radnika, a u korist bolje stručne informiranosti poslodavca (koji ima pravnika ili odvjetnika). Možda je pogrješka i nenamjerna jer zakone u Hrvatskoj više pišu ekonomisti nego pravnici. Čudno je da sindikati kao službeni zaštitnici interesa radnika ne zamjećuju takve propuste na štetu radnika.
