Vijest da je u četvrtak 5. srpnja preminuo predsjednik Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog kardinal Jean-Louis Tauran doista je obišla svijet, a isticala se u napisima njegova plodonosna posljednja služba Papina glavnoga sugovornika s islamskim svijetom, ali i to što ga šira javnost pamti i kao »onoga kardinala« koji je 2013. s balkona bazilike sv. Petra u Vatikanu objavio da je upravo Jorge Mario Bergoglio novi papa – papa Franjo. Zaslužili su život i plemenito djelovanje toga francuskoga kardinala da ih se posebno vrjednuje i u Hrvatskoj, državi u čije je temelje ugrađeno ozbiljno zauzimanje brojnih crkvenih ljudi iz svijeta, a na poseban način upravo kardinala Taurana, što je u brzojavu sućuti istaknuo i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a s pravom je njegove zasluge istaknuo i predsjednik hrvatske Vlade. Kardinal Tauran je, naime, dok je bio na službi »papina ministra vanjskih poslova« ili, točnije rečeno, tajnika za odnose s državama Državnoga tajništva, u prvom desetljeću života hrvatske države u ime sv. pape Ivana Pavla II. više puta pohodio Hrvatsku, i to u ključnim, presudnim trenutcima njezine mlade povijesti, to jest svaki put kad se njezin opstanak na neki način dovodio u pitanje.
Kada je u kolovozu 1991. papa Ivan Pavao II. poslao tada vrsnoga crkvenoga diplomata nadbiskupa Taurana (kardinal je postao 2003.) u mirovnu misiju u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, bila je to povijesna gesta kojom je poslana nedvosmislena potpora nastojanjima hrvatskih biskupa i hrvatskoj krvavoj borbi za neovisnost.
Treba reći i da je nekoliko dana ranije nadbiskup Tauran svoj pohod Hrvatskoj pripremio osobno sazvavši u Vatikanu 27. srpnja 1991. veleposlanike zemalja tadašnje Europske zajednice akreditirane pri Svetoj Stolici, zauzevši se da hitno pošalju promatrače na tlo bivše Jugoslavije i po potrebi da ondje dođu »mirovne snage« kako bi prestalo nasilje. Dok je Hrvatskom bješnjela velikosrpska agresija potpomognuta Jugoslavenskom narodnom armijom, nadbiskup Tauran je u govoru hrvatskim biskupima poručio da »povratak u prošlost više nije moguć«, to jest u okrilje jugoslavenske države, obrazloživši to i sljedećim riječima: »Sveta Stolica zauzima se za poštovanje legitimnih prava i težnja svih naroda Jugoslavije, koji su slobodno na demokratski način izrazili svoje opredjeljenje glede državnoga uređenja. S druge strane ona se protivi upotrebi sile ili bilo kakvoga nasilnoga nametanja rješenja postojećih problema.« Rekao je i da »krik svake žrtve nasilja, bilo koje narodnosti ili religije, dopire i do Kristova srca, pa stoga i do srca njegova namjesnika«, no i da »time Sveta Stolica ne izjednačuje napadače i napadnute, onoga koji se brani i onoga koji pod svaku cijenu želi nametnuti svoj zakon«, što je poručio tijekom pohoda i tadašnjemu patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve i predstavnicima političkih vlasti. Utješne su bile riječi mons. Taurana izgovorene u ime pape Ivana Pavla II.: »U ovom teškom času vaše povijesti Sveta Stolica vam je bliža nego ikada!«, što se potvrdilo i zauzimanjem da Hrvatska u siječnju 1992. bude međunarodno priznata.
Nekoliko mjeseci uoči beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca, u lipnju 1998., u doba koje se poklapa sa složenim procesom izoliranja Hrvatske od nekih struja u međunarodnoj zajednici, svojim je pohodom kardinal Tauran ponovno pokazao potporu Hrvatskoj. »Sveti Otac Ivan Pavao II. želi vas ohrabriti da s pouzdanjem nastavite kršćanski živjeti na hrvatskom tlu ne osvrćući se natrag. Ovo je vrijeme materijalne, duhovne i vjerske obnove suvremene Hrvatske. U tome svi morate sudjelovati dostavljajući iz ruke u ruku jedan drugomu kamenje u djelo koje treba privesti kraju«, poručio je predvodeći misu u zagrebačkoj prvostolnici. Pred diplomatskom zajednicom, pak, potvrdio je i učvrstio dotadašnja stajališta, poručivši: »Ta blizina Svete Stolice u vašim kušnjama, kao i u trenutku nezavisnosti, omogućila je također normalizaciju odnosa između Crkve i države. A to je opet promicanje mira, ukoliko vjernici koje se poštuje i koji mogu slobodno prakticirati svoju vjeru mogu pridonositi zajedničkomu dobru društva kao cjeline.« Nisu li te riječi i dvadeset godina nakon što su izgovorene ponovno aktualne u Hrvatskoj, u trenutcima kada političke vlasti čak i nasiljem proglašavaju demokratske inicijative u kojima sudjeluju i brojni vjernici?
Nadalje, godine 2001., kada su na vlast došle političke opcije s kojima je došao i proces rastakanja brojnih hrvatskih materijalnih i duhovnih vrijednosti postignutih pobjedom u Domovinskom ratu te kada je Katolička Crkva bila također na udaru, posebno difamacijom Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, kardinal Tauran ponovno je došao u Hrvatsku, s jasnim odgovorom da ugovori »ne predstavljaju povratak starih prava Crkvi ili pokušaj da Crkva sebi osigura povlašteno mjesto u društvu«. Nastavio je rekavši: »Oni samo preciznom terminologijom oslikavaju kako Crkva i država mogu surađivati na dobro svih građana, ne dovodeći nikako u pitanje načelo odvojenosti Crkve i države ili laičkoga značaja države. Štoviše, oni daju jasno razumijevanje kako te dvije strane mogu plodno uzajamno djelovati, priznajući neovisnost druge strane i promičući uzajamno povjerenje.« Nisu li njegove riječi i danas odgovor onima koji dovode u pitanje te međunarodne ugovore, ponajviše radi jalova prikupljanja političkih bodova?
O osobnoj bliskosti kardinala Taurana s Crkvom u Hrvatskoj svjedoči i to da je još kao gimnazijalac u francuskom dnevnom listu »La Croix« pratio vijesti o zatočenom nadbiskupu Stepincu. U svojem stanu u Vatikanu posjedovao je, prema vlastitim riječima, mali Stepinčev kip te je ulazeći i izlazeći iz stana uvijek pozdravljao »toga velikoga svjedoka vjere koji se nikada nije predavao silama tame«.
Prelazak u vječnost kardinala Taurana, čovjeka o čijim su izvrsnim ljudskim i pastirskim kvalitetama složni svi koji imalo ozbiljno prate djelovanje Crkve u svijetu, podsjeća na sav trud i ljubav koju su crkveni vizionari iz svijeta ulagali da se u Hrvatskoj očuva dostojanstvo svih njezinih građana, da slobodno živi katolička vjera te da, najzad, opstanu hrvatska država i svi njezini ljudi. Ne smije se, dakle, zaboraviti da je i na diskretnom djelovanju crkvene diplomacije opstala današnja Hrvatska. Dakle, »povratak u prošlost više nije moguć«.
