Kao možda ni jedan mjesec u godini, u studenom kao da se snažnije povezuju crkveno i policijsko djelovanje. O toj povezanosti svjedoči i susret pape Franje s policajcima 20. studenoga u Rimu, kada je izrekao zabrinute misli o pogubnom »mobiteliranju« za vrijeme vožnje, svjedoči tomu i »vozačka usmjerenost« na policijske kontrole koja se javlja uz svetkovanje sv. Martina, ali i nazočnost policajaca na najvećim vjerničkim okupljanjima izvan crkava – uz blagdane Svih svetih i na pohodima grobljima na Dušni dan. I u to vrijeme pozornost građana privlačila je susretljivost hrvatskoga policajca Tomislava Čarapine, koji radi na području IV. policijske postaje Grada Zagreba, a za kojega su građani rekli da je »uvijek nasmiješen, profesionalac, ali i humanitarac«. Na molbu da komentira pohvale građana da je on policajac poznat po pomoći osobama u nevolji, samo je rekao: »Tako sam odgajan od malena, deset Božjih zapovijedi uvijek su nam ponavljane te se nastojim držati te ljestvice.« Rekavši to, samo je privukao dodatnu pozornost.
On ne dvoji: za sve je najvažniji odgoj. »Roditelji su, a gdje je šira obitelj i djed i baka, jako važni jer oni su ti koji svjedoče i odgajaju, a djeca ih oponašaju. Zatim se tu nadovezuju škola, Crkva i druge institucije te šira zajednica. Čovjek se izgrađuje čitav život, ali važno je da znade poštivati druge, pomagati drugima i gledati čovjeka kao Božje stvorenje. Svi smo ljudi i oslonjeni smo jedni na druge, a vjera nas dodatno oplemenjuje«, mišljenja je policajac Čarapina. Otkriva da je rođen u Slavonskom Brodu i odrastao uz troje braće i sestara. Nakon matematičke gimnazije u Zagrebu je upisao studij koji je prekinuo i potražio policijsko zanimanje. Uz posao, studirao je kriminalistiku. Roditelji mu žive u Bošnjacima pokraj Županje. Otac mu je hrvatski branitelj koji poput ostalih branitelja živi život hrvatske svakidašnjice u rodnim Bošnjacima.
Prisjećajući se svojih dječačkih dana, ističe da mu je rodna Slavonija duboko u srcu. »Kao djeca išli smo u crkvu po nekoliko kilometara, pješice. Kad je bilo lošije vrijeme, došli bismo u čizmama do benzinske crpke koja je blizu crkve, preobuli se i onda u crkvu. Isto je važilo i za povratak, samo obrnuto. To su lijepe uspomene, jer u povratku se razgovaralo o poruci iz crkve.«
Unatoč rodnoj i plodnoj Slavoniji, Čarapina se odlučio na poziv policajca, koji često nije popularan među onima »s druge strane zakona«. »Tomu pridonose i mediji jer nerijetko negativno govore o policiji«, smatra Čarapina. I Tomislavova je supruga policajka, a roditelji su dviju djevojčica. »Nastojimo ih odgajati u kršćanskom duhu, dakle da shvate da nisu same na svijetu, nego da vide i druge pokraj sebe, da znaju dijeliti, poštovati starije i one u potrebi. Rani odgoj dolazi na naplatu kasnije.«
Ističe da ga pomaganje ljudima čini sretnim. »U službi policajca shvatio sam da se mnogo može pomoći, uostalom i u preventivnom djelovanju, jer naš je posao takav da se krećemo među ljudima. Nerijetko se dogodi da roditelji plaše djecu policijom, a to je pogrješno jer policija je u službi društva, čovjeka, građana. Primjerice, jednom sam zgodom naišao kroz park Maksimir i susreo majku koja govori svom djetetu: ‘Dođi ovamo, eto policije!’ Zapravo, plašila je dijete policijom. Upitao sam je: ‘Ne daj Bože da vam se dijete izgubi, komu bi se prvomu trebalo javiti?’ Zastala je te ogovorila – pa policiji. Dakle, policija služi društvu, ljudima, pomaže pojedincu. To je častan posao ako ga čovjek voli i profesionalno odrađuje, ako voli ljude i pomaže ljudima, osobito onima u nevolji.«
Zbog svojega profesionalizma već je bio proglašen »policajcem mjeseca«. No zanimljivo je i iskustvo osobe s invaliditetom kojoj se u zimskom periodu, u snježnom nevremenu, pokvario automobil, a u pomoć je došao Čarapina. Skromno će na to: »U redovitoj patroli uočio sam zastoj u prometu, da je na križanju stao automobil, i to u najvećoj gužvi. Snijeg je padao, nastala je gužva. Koordinirao sam prometom, zatim sam pogledao i uočio da je riječ o osobi s invaliditetom na čijem je automobilu otkazala baterija. Uz prolaznike, koji su donijeli bateriju s prve benzinske crpke, pomogli smo kolega i ja otkloniti kvar. Na upit vozača, kako se može odužiti – kazao sam mu: ‘Čuvajte se!’ Moj je poziv pomagati ljudima! Što je ljepše od toga kad su ljudi radosni i kad ih obradujemo sitnicom.«
O policajcu Čarapini niz je svjedočanstva od osoba kojima je pomagao, a i njegova supruga potvrdila je istinitost jednoga iskaza: »Vozili smo se iz Austrije i na granici smo sreli čovjeka kojemu je pobjegao autobus koji putuje za Nizozemsku, a u njemu su mu ostale stvari i svi dokumenti. Kad ga je vidio izbezumljena, Tomislav ga je pitao što se dogodilo. Čovjek mu je pojasnio da mu je pobjegao bus i da nema dokumenata. Primili smo ga u auto i vozili 150 kilometara dok nismo stigli autobus…«
