Već duže vrijeme, a vjerojatno će tako biti i u skoroj budućnosti, hrvatska javnost izložena je medijskom bombardiranju situacijom i rješavanjem krize u koncernu »Agrokor«. Bez sumnje koncern »Agrokor«, budući da zapošljava oko 60 000 radnika i budući da po nekim procjenama čini čak 15 posto ukupne hrvatske ekonomije, zaslužuje veliku pozornost i hrvatska javnost s pravom strepi kakve bi sve mogle biti posljedice te krize.
Ipak treba reći, premda ima gotovo bezbroj medijskih uradaka u manje-više svim medijima o tom koncernu i njegovu spašavanju, pravih i vjerodostojnih informacija što se točno u tom koncernu i s njim događalo i što se događa ipak nema.
Podatak da taj koncern ima sada 16 milijardi kuna dugova više je medija više puta ponovilo pa ga se uzima kao vjerodostojan. Po nekim drugim podatcima moglo bi se zaključiti da taj dug sigurno nije manji, no to ne znači da nije ili da ne može biti veći. S pravom je ovih dana javno postavljeno pitanje kako je to moguće da je taj koncern dužan tolikim drugim pravnim i fizičkim osobama, a samo državi ništa nije dužan.
Naime, porezna uprava objavila je da taj koncern nema poreznih dugova, no u to je teško povjerovati i vjerojatno malo tko u Hrvatskoj vjeruje. Puno tiše čuju se glasovi da taj dug zapravo nije nov i da on, u manjem ili većem opsegu, postoji već više godina, možda čak više od 10 godina, a još tiše da su neki poljoprivredni proizvođači doslovno propali jer su poslovali s tim koncernom.
Bez sumnje opći je interes, odnosno pitanje općega dobro, da svaka tvrtka, pa i one koje su privatne, ne samo opstane, nego da se što bolje razvija jer je to višestruko korisno za mnoge, pa onda i za cjelokupno društvo. Stoga, tko god je dobronamjeran, može samo iskreno željeti da se koncern »Agrokor« što brže i što bolje izvuče iz aktualne krize.
Ipak, nameću se pitanja: kako je moglo doći do tako golemoga duga ili kako je moguće da taj veliki dug tako dugo traje i zašto se ti nagomilani problemi nisu rješavali kad su nastali i kad bi ih bilo lakše riješiti? Odgovornost za ta pitanja svakako ima uprava koncerna, no nameće se pitanje što su radili nadležni ministri i vlade, jer nije moguće da ne bi bili upoznati s teškoćama u tako važnoj tvrtki i s propašću nekih poljoprivrednih proizvođača koji su poslovali s tim koncernom ili koji su zbog financijskih potpora tomu koncernu ostali prikraćeni za državne poticaje koji bi im pomogli u opstanku ili napredovanju u svojoj poljoprivrednoj djelatnosti.
Iz oskudnih informacija o cijeloj toj stvarnoj zavrzlami nameću se teška pitanja: Je li koncern, za koji se ionako različito špekulira u čijem je stvarnom vlasništvu, bio jedan od instrumenata koji je trebao sudjelovati u daljnjem razaranju hrvatskoga gospodarstva, osobito poljoprivrede? Je li koncern, koji je prema nekim informacijama uzimao kredite s kamatama iznad 10 posto, imao zadaću dati svoj doprinos osiromašenju hrvatskih građana i Hrvatske?
Kako god bilo, takvo zastrašujuće nagomilavanje dugova ne može se drugačije tumačiti nego kao podrivanje hrvatskoga gospodarstva i Hrvatske. U tom podrivanju vrlo su uspješni i političari koji su zastrašujuće zadužili mladu državu Hrvatsku uz istodobno zanemarivanje golemoga državnoga vlasništva, koje je prepuštano propadanju, umjesto da bude stavljeno u funkciju i bude višestruko korisno za građane i Hrvatsku.
Mediji su početkom travnja objavili da je bruto inozemni dug Hrvatske u prosincu 2016. iznosio 41,7 milijardi eura, što znači da je taj inozemni dug tada bio 91,4 posto udjela u BDP-u, s time da je taj vanjski dug prvi put od 2008. godine bio ispod 100 posto BDP-a. Naime, taj inozemni dug smanjen je u odnosu na kraj 2015. za 2,1 milijardu eura odnosno za 12 postotnih bodova. Sve se to događalo jer je osobito nakon 2000. nastavljena praksa koja je cvala u bivšoj saveznoj državi da se zaduživanjem u inozemstvu pokrivaju skupi državni aparat i održava socijalni mir, a da se nikada nije imalo prave političke volje postaviti hrvatsko gospodarstvo na vlastite noge primjereno hrvatskim komparativnim prednostima.
Potvrđuje se poznata poslovica da riba od glave zaudara pa se moda ili prisila dugovanja proširila i na brojne manje tvrtke i, što je posebno bolno, na veoma brojne građane. Prema podatcima Fine, posljednjega dana 2016. u blokadi je bilo 327 176 građana i njihov je dug iznosio 41,16 milijardi kuna. Tomu bi trebalo dodati i ne mala dugovanja koja nisu registrirana, koje su ljudi jedni drugima davali u dobroj vjeri, često bez ikakvoga pisanoga traga. Ne ulazeći u sve razloge i okolnosti koji su doveli do tolikoga zaduživanja tolikih građana, a koja pogađaju više od milijun stanovnika Hrvatske, ne može se tek tako odbaciti sumnja da su dugovanja proizvod državnoga, pravnoga i gospodarskoga sustava odnosno da je nekomu stalo da što više ljudi u Hrvatskoj živi u stanovitom obliku financijskoga ropstva.
Više je nego zanimljivo što u današnjoj Hrvatskoj zapravo nema ozbiljnoga ili relevantnoga političara koji bi otvarao pitanje tih, očito je, sistemskih dugovanja, što znači da u Hrvatskoj stvarno od 2000. godine više nema prave oporbe. Još više takvo stanje očituje da u Hrvatskoj uopće ne funkcionira pravedna pravna država, nego se upravo pravo zlorabi za sistemsko stvaranje novih dužnika. Uzalud je Hrvatska članica Europske unije, jer pravo primjenjuje prividno odnosno selektivno, ne ravnajući se po načelu stvarnoga općega dobra, nego štiteći interese povlaštenih skupina. Današnja je Hrvatska država dužnika jer to nekomu jako odgovara.
