Marcel Holjevac piše o Hrvatskoj koja najviše voli onu djecu koja nju najviše mrze. Odgovarajući na pitanje kako joj je to uspjelo, piše: »Tako što smo dozvolili da malodušnost, samoprijezir, defetizam, kompleksi preuzmu naciju, da nam socijalnu dinamiku diktira ono najgore u nama, tako što smo se prepustili jamranju i kuknjavi, višestoljetnom nacionalnom sportu Hrvata iz vremena kad smo bili i formalno dio neke druge države, čiji je dvor bio u Beču, Beogradu, negdje, i kad se bodove dobivalo na prijeziru prema Hrvatima naročito ako ste bili dvorski Hrvat. Sad, neki će reći, nije to slučajno, to je namjerno. A neki će reći, ako je i slučajno, to je još gore nego da je namjerno: ignorancija je možda i gori grijeh od namjere. Roosevelt bi pak rekao da se u politici ništa ne događa slučajno; a ako se nešto i dogodilo slučajno, onda nije bilo slučajno. Slučajno ili ne, Hrvatska državnim novcem financira antidržavne filmove, filmove koji izravno idu ne protiv vlade nego protiv esencije same države, što je čini jedinstvenom u svijetu. Nekadašnja svjetska prijestolnica slobode i demokracije, SAD, ne samo da ne daje državni novac za filmove i popularnu kulturu nego apsolutno ne dozvoljava snimanje filmova koji idu protiv ‘američkih vrijednosti’, koje god one u tom trenutku bile. (…) Kad bi Amerikanci dali novac za film koji ide protiv američkih interesa, koji prikazuje Rusiju i Putina u dobrom svjetlu, koji je kritičan prema lgbtq-itd propagandi, to je nemoguće snimiti u SAD čak i za svoj novac! To sigurno nitko neće snimiti, čak ni Michael Moore. Kad bi ga i snimio, nikad ne bi bio prikazan, baš kao i filmovi Dušana Makavejeva u SFRJ, u kojima su se spominjali crveni fašisti i slične stvari. (…) A ovo što se kod nas financira nema veze s kulturom, pogotovo ne hrvatskom. Nitko nigdje ne financira ovakvu ‘kulturu’ kakvu mi financiramo. Jedina sreća u nesreći je što te filmove i predstave – nitko ne gleda. Skupe stotinjak gledatelja u kinima. Osim kad se oko kojeg ne stvori kakva afera. Pa je tako na koncu i prikazan nesretni film ‘Ministarstvo ljubavi’. Koji je, kažu oni koji su ga gledali, očekivano loš. I neduhovit. I ne vrijeđa, kažu, udovice poginulih hrvatskih vojnika, već više birokraciju. Nebitno: znajući HAVC, ne treba niti sumnjati da je oko milijun dolara bačeno uzalud, na film koji nema propagandni učinak za Hrvatsku, koji neće producentima vratiti novac, i koji je snimljen jedino zato da bi hrvatski filmaši imali od čega živjeti, te da bi se javnost imala čime zabavljati. A što se domaćeg filma tiče – filmska industrija koja ovisi o državnim potporama ne treba niti postojati.«
Ljubica Gatarić piše o jednom problemu koji muči Hrvatsku: u Hrvatskoj stručnjak ima plaću kao obični radnik u Njemačkoj.
Početkom godine objavljeno je oko 15 000 slobodnih radnih mjesta kod približno 6000 poslodavaca, a četiri najtraženija zanimanja su konobar, prodavač, kuhar i čistačica! Izuzmu li se iskusni kuhari, sve su to poslovi gdje se mjesečna neto plaća vrti oko četiri tisuće kuna te je 50 % niža od državnoga prosjeka. Prema potražnji slijede: medicinske sestre, vozači, ekonomisti, zidari, zaštitari i njegovatelji, a za koji mjesec, kada se zahukta turistička ili građevinska sezona, ta će se kolekcija popuniti spektrom zanimanja u ta dva sektora. U ovu godinu ušlo se s prosječnom plaćom od oko 6000 kuna i godišnjom stopom rasta plaća od približno 5 %. Hrvatska tek s oporavkom BDP-a zadnjih nekoliko godina sramežljivo prati dinamiku rasta plaća u ostalim tranzicijskim zemljama, no ekonomsko zaostajanje za usporedivom ekonomijom odrazilo se i na cijenu rada pa je npr. Češka u ovoj godini ušla sa 6600 kuna (870 eura) prosječne plaće, čime je Hrvatsku pretekla za 70 eura. Poljska zaostaje za 20-ak eura, a prosječne su plaće u Njemačkoj i Austriji 2,8 odnosno 2,4 puta veće nego u Hrvatskoj. Ne čudi stoga što prema tim državama hrli sve više domaće radne snage. Plaće zaposlenicima s visokom stručnom spremom kreću se od oko šest do šesnaest tisuća kuna, a niže su vrijednosti u tekstilnoj i obućarskoj industriji te kod zaštitara. Fakultetski obrazovane osobe u duhanskoj industriji zarađuju oko 16 000 kuna neto. Možda je bolje izdvojiti prosječna primanja inženjera u IT sektoru koja iznose između 14 000 i 15 000 kuna. Rijetka je to industrija koja se i plaćama uklopila u međunarodnu podjelu, inače bi Hrvatska ostala bez ljudi. Zaposleni s visokom stručnom spremom u Hrvatskoj u prosjeku zarađuju oko 8300 kuna. Slijede ih ljudi s višom stručnom spremom čija je plaća oko 6500 te na trećem mjestu VKV radnici koji zarađuju oko 6000 kuna.
Iznenađuje brojka liječnika koja je napustila KBC Osijek. Naime iz te je bolnice od 2013. do danas otišao 61 liječnik. Nakon što su otkaz dala tri iskusna specijalista autorica Suzana Lepan Štefančić pita se prijeti li bolnici gubitak statusa Kliničkoga bolničkoga centra. Bolnicu su napustili doktori medicinskih znanosti: abdominalni kirurg Dražen Vidović, Damir Gugić koji je u dva mandata bio šef Odjela za radioterapiju i onkologiju te Marinela Rosso, svojedobno pročelnica Kliničkoga odjela za kirurgiju glave i vrata. Novo je radno mjesto dr. Vidovića KBC »Sestre milosrdnice« u Zagrebu, gdje je postao predstojnik Zavoda za abdominalnu kirurgiju. Dr. Vidović kaže da ispada kako nije bio potreban u rodnom gradu gdje je dvadeset i pet godina radio na kirurgiji. Supruga mu je odbila posao u Zagrebu pa su razlozi odlaska i privatni. Nije dobra politika bolnice da se rješava liječnika zahvaljujući kojima se drži status KBC-a. Neiskusne se liječnike stavlja u službe kojima stižu hitni bolesnici pa dijagnostika traje 24 sata. Dr. Gugić umjesto u bolnici ubuduće će raditi kao profesor na Medicinskom fakultetu i Medicinskoj školi. »Preporodio sam se«, kaže dr. Gugić, »otkad nisam u bolnici. Netko to plaća zdravljem, da ne kažem glavom, a ja ne želim biti loš.« Uprava mu je, ustvrdio je, zaustavila »jedini europski projekt« na kojem je radio 43 dana. Riječ je o usporedbi pojavnosti karcinoma u Brodsko-posavskoj županiji, s kontrolnom točkom Mariborom i Osijekom. Njihova kolegica dr. Rosso prešla je pak u polikliniku Rosso čiji je vlasnik njezin suprug ginekolog. U prozvanoj upravi bolnice, kako navodi novinarka Štefančić, kažu da su razlozi odlaska liječnika bili osobne prirode. Ipak iznenađuje da je ukupno 61 liječnik napustio KBC Osijek, što su podatci iz ravnateljstva od 1. srpnja 2013. i ulaska Hrvatske u EU. Što se tiče razdoblja za koje je odgovorna sadašnja uprava, kako se navodi, ukupni je manjak od 14 specijalista, s time da je broj specijalizanata povećan za 33, a ukupan broj liječnika za 19.
Mala Rita postala je općepoznat pacijent nakon transplantacije srca koju je obavio prof. dr. Darko Anić, ugledni dječji kardiokirurg KBC-a Zagreb. On je ovih dana, nakon što je transplantirao srce četverogodišnjoj djevojčici, u središtu interesa javnosti, a novinarki Goranki Jureško rekao je da nije dosad doživljavao takvu pozornost. U manje od dvadeset četiri sata prof. dr. Anić i njegov tim napravili su dva zahvata kod male Rite. Prvi je bio priključenje na umjetno srce, u čemu je rebarskoj kardiološkoj ekipi pomogao njemački tehničar i talijanski liječnik. Bila je velika vjerojatnost da će djevojčica morati dugo čekati na novi organ. »No, samo nekoliko sati kasnije iz Austrije je stigla sretna vijest da je pronađeno srce koje odgovara maloj pacijentici pa su se liječnici vratili u kiruršku dvoranu i krenuli s novim ‘poslom’. Trebalo je skinuti umjetno srce i Riti presaditi ono koje je stiglo iz Beča. Ova dobra vijest proširila se u javnosti brzinom munje i prof. dr. Anić postao je najtraženiji liječnik u Hrvatskoj.« Rekao je da nije potrebna velika galama oko toga zahvata i skromno dodao: »Samo smo radili svoj posao.« »Naravno, transplantacija kod tako malog djeteta uvijek nosi rizik, ali nadamo se da će Rita uspješno prebroditi postoperativni period«, objasnio je dr. Anić. Kako se doznaje, mala Rita se osjeća dobro. »Naime, tom se vrlo perspektivnom ‘zagrebačkom dečku’ već prije petnaestak godina smiješila karijera ‘prve violine’ hrvatske kardiokirurgije. (…) Nakratko su Anića ‘pustili’ da bude v.d. predstojnika Klinike za kardiokirurgiju, a onda su proradile taštine kojih u najvećoj hrvatskoj bolnici nikad nije nedostajalo pa je na neko vrijeme napustio Zagreb, pa i Hrvatsku«, opisuje autorica. Nudili su mu da ostane u Liverpoolu jer su Amerikanci znali njegove sposobnosti, ali ipak su ga iz Hrvatske uspjeli nagovorili da se vrati za dobrobit zagrebačke bolnice jer je itekako potreban, što je pokazao i slučaj s malenom Ritom.
