U susretu s umjetničkim književnim tekstovima dijete se pojavljuje kao estetski subjekt. Ono uspostavlja spontan i vrlo neposredan osobni odnos s tekstom u kojem je naglašena emotivna dimenzija, stvaralačka igra te intenzivni trenutci divljenja i čuđenja. A upravo takvo iskreno divljenje i čuđenje razlogom su što dijete bezbroj puta ponavlja pjesmicu koju je naučilo napamet, što bezbroj puta želi čuti priču ili ulomak iz Biblije koje već zna napamet. Naime, iskreno divljenje i ponavljanje pridonose da sadržaji koje dijete susreće postaju doista njegovi, da postaju dio njega.
Čuđenje je po sebi poetično jer potiče na stvaralaštvo. U susretu s umjetničkim i biblijskim tekstom dijete se susreće također s ljepotom. Naime ljepota, tj. autentičan estetski doživljaj, vodi u dubinu teksta, a istodobno – ako je riječ o području religioznosti – vodi u »visinu«, u područje transcendentnoga. U tom spoju ljepote i dubine najbolje se očituje stvaralačka snaga umjetničke i biblijske riječi koja izgrađuje ljudsko biće, stvara novo, mijenja iznutra, izaziva unutarnji pokret duha.
Djeca spontano i vrlo često snažno reagiraju na lirsku pjesmicu cjelinom svoga bića: ritam pjesme izaziva u njih skupljanje odnosno opuštanje mišića, duboko i mirno disanje pridonosi otvaranju bića za slobodno djelovanje mašte, a snažan poetski sadržaj gotovo redovito stvara u slušatelju želju da se izrazi.
Mnogi umjetnički tekstovi na najmlađe i mlađe slušatelje najsnažnije djeluju melodioznošću pjesničkoga jezika u kojem ritam igra najpresudniju ulogu. Stoga melodioznost i ritam valja shvaćati kao najproduktivnije konstitutivne elemente djetetova, ali ne samo djetetova, komuniciranja s umjetničkim tekstom. Naglašena ritmičnost potiče djecu na igru i na izražavanje pokretom, a zvukovna ekspresivnost izraza aktivira njihovu maštu, igru i želju za stvaralačkim izražavanjem koje je vid sustvaranja u literarnoj komunikaciji. Poseban učinak tekstova ostvaruje se u susretu djeteta s bogatstvom i ljepotom pjesničkih slika koje zahvaćaju dijete u cjelini njegova bića.
Zanimljivo je da najmlađa djeca u susretu s pjesničkim slikama kreću prema jednomu od temeljnih načela suvremene literarne komunikacije koja ističe da u pjesničku sliku valja osobno ponirati, da valja biti u slici, a ne izvanjski govoriti o njoj. U susretu s proznim tekstovima djecu osobito privlače književni i biblijski likovi, zanimljiva fabula te ljepota pripovijedanja. Djeca vrlo otvoreno kreću ususret likovima koji ih privlače i oponašaju likove iz priče te se s njima identificiraju. Takvo angažirano osobno poistovjećenje s likom pretpostavlja aktivno proživljavanje temeljnih općeljudskih i vjerničkih iskustava. To potiče dijete na otvorenost novim iskustvima i pridonosi otkrivanju vlastitih bogatstava. Iz navedenih je razloga potrebno i dragocjeno osigurati djeci vrijeme za čitanje, vrijeme je to osame i šutnje, vrijeme kada djeca mogu čuti tišinu i uživati u njoj.
