Potiskivanje tradicijskih vrijednosti, a time i obezvrjeđivanje obitelji i rađanja, dovelo je mnoge bogate države u Europskoj uniji u nezavidan položaj. Dok je pitanje nezaposlenosti do prije desetak godina bio gorući problem u mnogim od tih država, danas je najveći izazov nedostatak radne snage. Jedan od razloga sukobljavanja unutar Unije u zadnje vrijeme bio je i odnos prema migrantima. Danas situacija izgleda nešto drukčije. Nedostatak mladosti postaje problem gotovo svih europskih država. U industrijski jačim zemljama Europske unije u budućnosti će se zbog sve lošijega nataliteta i povećavanja broja starijih, i uz isisavanje mladosti iz siromašnijih zemalja unutar Unije, povećati potreba za još većim brojem mladih ljudi. S vremenom će se, ako se nastavi proces preseljavanja mladosti iz siromašnijih država u bogatije unutar Unije, pojaviti potreba za radnom snagom i u siromašnijim zemljama. Nešto o tome govori i sadašnja potreba Hrvatske za radnom snagom iako se iz nje zbog nedostatka posla iselilo u nekoliko zadnjih godina više od 100 tisuća mladih ljudi. Upravo bi to trebalo zabrinjavati ne samo Hrvatsku, nego i druge zemlje u Europskoj uniji koje kontinuirano gube mladost, a time i radnu snagu. Jer ekonomski razvoj jedne države, posebno s obzirom na zdravstveni i mirovinski sustav, ovisi o mladim ljudima sposobnim za rad.
Da bi se mogao osigurati prihvatljiv zdravstveni i mirovinski sustav, na što upozorava iskustvo jačih industrijskih država, na jednoga umirovljenika treba imati najmanje tri zaposlenika. Taj je odnos u mnogim siromašnijim državama Unije vrlo nepovoljan, i to zbog loše ekonomske politike, ali i zbog sve većega broja iseljavanja mladih ljudi. U nekima od tih država, kao što je Hrvatska, već danas na jednoga umirovljenika dolazi jedva 1,2 zaposlenih. Nastavi li se proces slaboga nataliteta u državama Europske unije i dođe li do još masovnijega iseljavanja iz siromašnijih europskih država u bogatije, stanje bi se u tim državama dodatno pogoršalo. Posebno zabrinjava činjenica da se time ne bi riješio ni problem nedostatka radne snage u bogatijim državama. U tom slučaju i jedne i druge bile bi upućene na uvoz radne snage iz drugih dijelova svijeta.
Marakeška deklaracija, koja je plod vrlo suptilnoga razmišljanja bogatijih država, koju su naivno prihvatile i siromašnije kao što je Hrvatska, ide upravo za tim da se nastavi organizirani proces migracija. Istina, to bi se događalo planski, tako što bi politički utjecajnije države unutar Unije uzimale kvalificiranu radnu snagu, a manje razvijene našle bi se u nezavidnu položaju da postanu sabirni centar za one manje atraktivne među migrantima. Nešto slično već se dogodilo s migrantima iz Sirije. Turska je zadržala dobar dio sposobnih, a prema Europi gurnula migrante koji se teže integriraju i snalaze u poslu. Zanimljiva je u tom kontekstu činjenica da bogate arapske države uvoze milijune radnika iz kršćanskih, budističkih i hinduističkih država, a ne žele prihvatiti izbjeglice iz Sirije. To ne žele čak ni one koje su duboko upletene u tamošnji vjerski sukob, kao što je Saudijska Arabija. Ostaje otvorenim pitanje zbog čega se Europa ne okreće Južnoj Americi u kojoj postoji golem višak mladosti bez posla, onih koji bi se vrlo brzo integrirali u društvo. Ako se proces migracija iz Afrike i Azije nastavi, mogla bi potreba za radnom snagom, kratkoročno, umanjiti sukob glede migracija unutar Europske unije jer je mladost potrebna gotovo svim članicama, ali bi mogla na duže staze dovesti do novih previranja u europskom društvu.
Danas je malo političara u Europi koji otvoreno razmišljaju o tome da s migrantima ne dolaze samo ljudi željni boljega života, nego i oformljene osobe s vlastitim pogledom na život, pa i oni koji ne razmišljaju o integraciji, nego širenju političkoga islama. I o tome se mora dugoročno razmišljati kad se zna da većina današnjih migranata dolazi iz svijeta neprosvijećenoga islama, ponekad i agresivnoga. Sigurno nije nevažno pitanje financiranja milijuna ljudi koji se kreću prema Europi. Ako je istinita tvrdnja bivšega ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Radončića da je nekoliko tisuća mladih Pakistanaca došlo u BiH zahvaljujući dobivenim vizama, stanje postaje još alarmantnije. Potvrda te tvrdnje išla bi naruku zastupnicima teorija urote koji već dugo govore o tome da netko inicira i upravlja migrantskom krizom. Ostavljajući po strani takva razmišljanja, sa sigurnošću se može ustvrditi da će gotovo sve europske države zbog lošega nataliteta s vremenom biti još i manje oprezne i kritične prema ljudima koji dolaze.
Mnogi političari, zaokupljeni profitom, ne shvaćaju da je problem migracija vrlo osjetljivo pitanje jer, kako upozoravaju stručnjaci za islam, nije riječ samo o ljudima koji traže kruh, nego i o onima koji sa sobom donose i vlastitu životnu filozofiju. Upravo taj ideološki pogled na svijet i život ono je što krije u sebi velik potencijal za moguće sukobe. Europsko društvo koje proživljava posljedice brze sekularizacije i liberalizacije suočit će i s ljudima koji će željeti i drugima nametnuti svoj stil života i razmišljanja. Stanje je već sada dovoljno dramatično u pojedinim europskim državama u kojima se nalazi veća islamska populacija koja se teško integrira u liberalno zapadno društvo, a još teže odvaja od »vrijednosti« koje je donijela sa sobom. Njihova sve veća prisutnost u društvu i pojedini zahtjevi izazivaju jaču reakciju onih Europljana koji se ionako ne mire s potiskivanjem nacionalnoga i tradicijskoga osjećaja. Islamski intelektualci koji su pobjegli od neprosvijećenoga i agresivnoga islama iz afričkoga i azijskoga svijeta upozoravaju već godinama na opasnost koja prijeti Europi s dolaskom većega broja konzervativnih muslimana koji se ne odriču tradicionalnoga, ponekad i radikalnoga islama, nego ga žele i dalje samosvjesno prakticirati u europskom liberalnom i sekularnom društvu. Problem stvara i sve manje prisutno kršćanstvo u bogatijim državama Europske unije, koje potiskuju agresivne liberalne ideologije i sekularizacije, ostavljajući za sobom prazan prostor koji netko mora popuniti. Već dugo određeni intelektualni krugovi u Europi upozoravaju da čovjek ne živi samo od ekonomije, nego i od onoga što ga ispunja iznutra. A to su često religijske, tradicijske i ideološke vrijednosti. Prazan prostor na tom području otvara priliku za »gorljive muslimane« koji su u potpunosti uvjereni u ono što vjeruju, bez prihvaćanja bilo kakvih znanstvenih kriterija. Utoliko mora europsko društvo s vremenom računati na veći otpor prema teoriji evolucije i znanstvenim pogledima na nastanak svijeta, na agresivniju kritičnost prema drugima i drugačijima, kao i na jačanje religijske nesnošljivosti.
Stanje je već sada alarmantno kad se uzme u obzir odnos određenih muslimanskih krugova prema liberalnim muslimanima u Europi. Mnoge liberalne muslimanske intelektualce, koji su emigrirali u Europu, čuva policija od nasilnih islamista. Ono što je kršćanstvo s vremenom naučilo, promatrati svijet i religije s objektivnoga stajališta, nedostaje često islamu, pogotovo onomu afričkomu i azijskomu. Malo je onih među muslimanima svijeta, pa i onih u Europi, koji prihvaćaju povijesno kritički odnos prema islamu i Kuranu, gdje se pokušava mukotrpno znanstveno odvojiti ono što bi moglo biti pozitivno iskustvo čovjeka (Muhameda) s Bogom od onoga što je odraz ljudskih elemenata, često i onih negativnih i vrlo opasnih za suživot. Mnogi su liberalni Europljani, ne prihvaćajući upozorenja intelektualaca iz svijeta islama, bili uvjereni da će se s islamom obračunati na isti način kao i s kršćanstvom. Danas su ti isti politički krugovi sretni ako mogu bez problema za isti stol dovesti muslimanske liberale i konzervativne vjerske predstavnike. Htjela ili ne, Europa postaje prostor mogućih sukobljavanja. Jačanjem utjecaja islama u društvu jača istodobno agresivna želja kod ponekih Europljana za obranom vlastitih vrijednosti. Problem pojačava sve jači utjecaj rigidne desnice na stanovništvo koje se zbog iskustva s radikalnim islamom osjeća ugroženo.
Pitanje je samo vremena kad će i muslimani početi formirati svoje stranke, pozivajući se na to da postoje kršćanske. Iako te takozvane kršćanske stranke nemaju gotovo ništa zajedničko s kršćanstvom osim imena. Nažalost, mnogi od tih europskih »kršćanskih« političara ne shvaćaju da se ne može jednostrano graditi globalni svijet tolerancije i kulture. Za takvo što potrebni su partneri. Nažalost toga partnerstva nema ni unutar europske zajednice. Mnogi od pridošlih muslimana koriste se obilno vjerskim slobodama i ravnopravnošću religija i ideologija u novoj domovini, a istodobno se uopće ne žele angažirati za te slobode i toleranciju u državama iz kojih dolaze. A upravo bi oni trebali biti predvoditelji tolerancije na globalnoj razini. Europa ne poznaje velike muslimanske demonstracije za ugrožene kršćane u Pakistanu ili nekim arapskim zemljama u kojima je već javno manifestiranje kršćanstva opasno za život. Takva stajališta iritiraju i umjerene građane Europske unije koji se sve više okreću desnim opcijama. Upravo bi ta podvojenost u društvu, porast europske desnice i nametljivoga političkoga islama, mogla s vremenom dovesti do ozbiljnijih sukobljavanja, pa i onih uličnih, kakva su poznata iz davnih vremena u Americi. Nije nikakva tajna da danas Nijemci, Francuzi i Britanci, ali i neki drugi, napuštaju četvrti velikih metropola koje se pretvaraju u muslimanska geta. Upravo je to ono što još više uzrokuje podvojenost u društvu i međusobnu udaljenost.
Stvaraju se dva svijeta bez puno dodirnih točaka. Europa je zakazala na području integracije svojih muslimanskih građana i to bi joj se jednoga dana moglo osvetiti. Zbog sve jače jednostrane sekularizacije društva na račun domicilnoga stanovništva zaboravljena je potreba religijskoga dijaloga. Dijalog, ako ga već ima, služi više za paradu i pokriće politici nego ozbiljnomu približavanju islama i kršćanstva, prihvaćanju vrijednosti bez kojih je mir na globalnoj razini nemoguć. Upravo ozbiljnim dijalogom otvorila bi se mogućnost za prosvjećenje azijskoga i afričkoga islama koji bi s vremenom bio sposoban prihvatiti prosvjetiteljski odnos prema životu. Uostalom i kršćanstvu je trebalo vremena da prihvati to da nije pozvano vladati, nego služiti čovjeku. Nažalost, islam je daleko od takvoga razmišljanja i teško je povjerovati da uskoro dolazi europski, prosvijećeni islam. Prije bi se moglo reći da je Europa na putu da postane prostorom sve većih razilaženja i sukobljavanja, onoga što postoji u svijetu radikalnoga islama.
