»Jesti, piti i veseli biti«, jedan je od slogana koji se u Hrvatskoj prometnuo u središnju asocijaciju uz Martinje, s kojim se u hrvatskom javnom prostoru povezuje vino i njegova komercijalizacija, s čime svetac milosrđa iz 4. stoljeća ipak nema mnogo veze. Proslava blagdana sv. Martina 11. studenoga više je od okupljanja uz tzv. »krštenje mošta«, pa se i u Hrvatskoj gdjegod na taj dan slavi euharistija, organizira procesija i pjevaju kolende… Tradicija slavljenja sv. Martina biskupa u Hrvatskoj upisana je prije godinu i pol dana u Registar kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture kao nematerijalna baština, a ponajviše zaslugom udruge Kulturni centar sv. Martina.
Članovi te udruge trude se pokazati da se život toga svetca ne veže isključivo uz vino, a tomu daje potvrdu i tradicija slavljenja sv. Martina u srednjoeuropskom krugu, primjerice u Njemačkoj. U katoličkim dijelovima zemlje Martinje je poseban doživljaj za djecu i najmlađe. Život i legende koje se povezuju uz toga vojnika, biskupa i svetca poznaju vrtićka i osnovnoškolska djeca, a mnogi se u odrasloj dobi prisjećaju s radošću sudjelovanja u slavljima Martinja jer je riječ o vrlo živim proslavama koje se po snazi simbolike ponekad mogu mjeriti s Božićem i Uskrsom. Unatoč duhu sekularizma, u Njemačkoj još nisu iščezli običaji, pjesme i procesije u čast sv. Martina, a sve prolazi u znaku isticanja snage dijeljenja i ljubavi prema bližnjemu, jedne od najznačajnijih vrijednosti koje se mogu iščitati iz života sv. Martina iz Toursa.
Tradicija Martinja očuvana do danas počinje već na uočnicu blagdana 10. studenoga svečanim paljenjem vatre i svijeća. Prije se to zbivalo u crkvi, a danas je ta tradicija prenesena na ulice njemačkih gradova. Kao što svijeće osvjetljuju crkvu, tako bi ljudi trebali osvjetljavati tamu u svojoj sredini. Potpaljivanje vatre uz Martinje simbolizira istjerivanje mraka kršćanskom ljubavlju. Danas je ta tradicija prilagođena te se umjesto otvorenih plamena – što zbog sigurnosti samih sudionika, što zbog zaštite od požara – vatra »čuva« u lampionima. U vrtićima ili na nastavi djeca izrađuju šarene lampione, a oni unose svjetlost u studeni mrak i skreću pozornost da se na zaboravi na potrebite.
Na Martinje se organiziraju procesije ulicama grada, povorka s lampionima i Martinovom vatrom, a uz to se pjevaju martinske pjesme. Ništa ne može proći bez glavnoga lika pa je sastavni dio procesije čovjek odjeven u rimskoga vojnika koji jaše bijeloga konja te prolazi pokraj djece s lampionima i prati ih na njihovu putu. Riječ je o sv. Martinu koji nosi crveni plašt, ogrtač koji je važan detalj kod sljedeće točke slavljenja Martinja. Naime, u pojedinim njemačkim gradovima inscenira se i događaj dijeljenja plašta. Ove godine, u posebno teškim gospodarskim vremenima krize zbog pandemije koronavirusa, poruka sv. Martina koji je svoj plašt podijelio s prosjakom još je aktualnija.
Martinova povorka obično završava objašnjavanjem značenje običaja, a na kraju djeca dobivaju »Martinovu vrećicu« ispunjenu kolačićima, voćem, orasima, slatkišima te neizostavnim blagdanskim pecivom, darom koji se daruje uz blagdan sv. Martina. Riječ je o pecivu »Weckmann«, napravljenu od tijesta s kvascem u obliku čovječuljka, kojemu su oči i gumbi izrađeni od grožđica, a u ruci mu je glinena lula. Toga se dana tradicionalno na stolovima odraslih nađe i guska, što je povezano s činjenicom da je nekada nakon blagdana sv. Martina započinjao predbožićni post te završavala sezona žetve.
