– Marta, daj da i ja vidim fotke s Messijeva vjenčanja! – naguravaju se moje kćeri pred laptopom baš kao nogometaši u šesnaestercu. – Da vidim kakve su oni imali ukrase na reverima i haljinama…
– Ma kakvi ukrasi, kakvi reveri?! – odmahuje moj otac. – Koliko sam ja vidio par slika, mislim da od dubina dekoltea nije ni bilo revera za zakačiti ukras, ha, ha!
– A možda nisu ni imali novca za ukrase, kad im gosti nisu nosili kuverte nego su sve darove morali dati za mladoženjinu humanitarnu zakladu! – moja ženica Jelica zna sve kao da je bila djeveruša.
– Evo, vidim sad – ne osvrće se na upadice naša maturantica Dorica dok začarano gleda ekran – neki su imali ove umjetne ružice… A jeste vidjeli kakve je super ukrase imala naša susjeda Marina prošle subote na vjenčanju? Ženske su nosile one plastične crvene usnice, a muški crne brkove! Super mi je to!
– Bez veze! Meni su bolje one muške i ženske figurice – u ponudu svadbene bižuterije upućena je i osnovka Marta – a još su mi najbolji oni ukrasi s biserčićima, znaš ona haljinica i frak!
– Mrak! Takve ću i ja imati na vjenčanju! – složne sestre svadbe grade.
– Kakvi crni frakovi i brkovi, kakve usnice?! Zar ne ćeš imati ružmarin?! – zapanji se probuđeni bodul u mome otcu. – Pa stric Bepić bi umro od tuge da ne nabere svoje ružmarine, nije u familiji bilo svadbe bez toga! Konačno, ružmarin je i jeftiniji…
– Ruž… ma… rin?! – pravi naša Dorica facu kao da je došla na večeru u bangladeški restoran. – Je li to ona neka grančica od bora? Pa to je skroz »seljački«! Ja ću imati ukrase kao susjeda Marina!
– Tako je, »ruži« Marina! Važno je samo da svadba bude parada neukusa i kiča, ha? – povukoše i mene za jezik. – Pa nisu ljudi kitili ružmarinom svatovsku odjeću bez veze, »iz čista mira« kao s tim plastičnim haljinama i frakovima! Stavljali su ga jer je ružmarin svojim mirisom i zelenilom bio slika života i rasta! Da čitate išta više od te portalski sastrugane zvjezdane prašine, znali biste da je ružmarin od davnina simbol plodnosti i vjernosti, pa čak i da ima ljekovita svojstva, da poboljšava cirkulaciju i koncentraciju! A ta vaša kineska »plastikarina«, te usnice, brci i srdašca, koji je njihov dublji smisao?
– Bravo, sine! – jednom dobih pohvalu otca na otvorenoj sceni. – Ja mislim da je »dublji smisao« u trajanju brakova! Dok se na svatove stavljalo raspadljive ukrase od ružmarina, brakovi su trajali! A danas, puknu, raspadnu se puno brže no što će se razgraditi neuništiva plastika koja je resila revere i haljine svatova! Trajniji ukrasi od brakova, jadna nam majka…
– Hajde, čangrizavci, ne budite tako staromodni! – mladoumna je baka, moja majka. – Došla su nova doba, dajte djeci da se vesele!
– Je, možda bi Dora mogla svojim svadbenim gostima reći da umjesto darova dadu u »fond za kupnju plastičnih ukrasa«? – ne popušta ni moj tatica.
– Daj prekini – lupka ga baka – dobro je da se uopće žele udavati, da u ovo današnje vrijeme i govore, misle o tome…
– Jooj, djedice, pa ne ćemo se mi ni udavati dok ne skupimo dosta za sve potrebne ukrase! Nikamo nam se ne žuri. Pa čak i Messi se ženio tek sad kad već ima dva sina. Ovaj stariji, koliki mu je, već je skoro potpisao prvi ugovor… – uzvraća sa smiješkom Dora, a Marta zadaje konačni udarac: – A tata mu se svejedno divi kako je pobožan, svaki put kad dade gol pa se prekriži i zahvalno pogleda u nebo! I još je zadnji put rekao: »E, da Messi igra za nas, već bi mu naši ‘antifašisti’ našli neki grijeh zato što križanjem vrijeđa njihove navijačke osjećaje!«
