Izl 17, 3-7; Rim 5, 1-2. 5-8; Iv 4, 5-42
Odlomak iz Knjige Izlaska nastavlja se na niz tekstova koji govore o tome kako je Božji izabrani narod mrmljao dok ih je Bog izbavljao iz ropstva i vodio prema obećanoj zemlji. U svojoj potrebi za vodom oni su u potpunosti zaboravili na dobro slobode što su ga primili prilikom izlaska iz Egipta. Tako Mojsije, umjesto da bude zaslužan za oslobođenje, postaje u njihovim očima kriv zbog trenutačne žeđi. Bog nalaže Mojsiju da sa sobom povede nekoliko starješina naroda i uzme štap kojim je bio udario o Nil kad je učinio da se zacrveni od krvi. Isti su štap Mojsije i Aron rabili i pri drugim znamenjima u Egiptu, ali ovdje je izdvojeno ono s Nilom, ili Rijekom kako se naziva u Knjizi Izlaska, jer su tada po štapu vode Nila prestale biti pitke. Time su Egipćani ostali bez pitke vode, a sada će po tom istom štapu Božji narod dobiti pitku vodu. Usto dodaje Bog da će i on biti pred Mojsijem. To što će se dogoditi ne će biti Mojsijevo djelo, nego djelo Božje. Na udarac štapom po pećini iz stijene je počela izvirati voda. Samo čudo izviranja vode iz suhe stijene nije kao cilj imalo utaživanje žeđi naroda, nego ono što je naznačeno u zadnjem retku: »Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: ‘Je li Gospodin među nama ili nije?’«
Boga ne kušati, nego mu vjerovati
Ime »Masa« tumači se kao izvedenica od hebrejskoga glagola nasa i imenice masa, što znači »kušati«, »kušnja«. Slično tomu »Meriba« dolazi od imenice meriva i glagola riv, što znači »sukob«, »svađa«, odnosno »sukobiti se«, »svađati se«, a ponekad i »žaliti se« na nekoga ili protiv nekoga. Taj završni redak sastavljen je u obliku a-b-b’-a’, tako da je u navođenju imena mjestâ na prvom mjestu Masa, a na drugom Meriba. U nastavku je na prvom mjestu glagol riv (prepirati se), a na drugom mjestu glagol nasa (kušati). Izraelci su se žalili protiv Boga jer im je bilo obećano da će on biti uz njih i to su tumačili kao Božju obvezu da odgovori na svaku njihovu potrebu. Bog, odgovarajući na tu potrebu, pokazuje da on doista jest uza svoj narod, a čitav je tekst složen kao opomena protiv prigovaranja Bogu. Prigovaranjem ljudi ga kušaju (heb. nasa) umjesto da u njega imaju povjerenja.
Žena odlazi nepotpune vjere
U evanđeoskom odlomku Isus se zaustavlja u Samariji, u gradu Siharu, odnosno drevnom Šekemu ili Sihemu na području današnjega Nablusa. I u središtu Isusove rasprave sa Samarijankom jest voda. Najprije se Samarijanka čudi što Isus, protivno židovskim propisima o obrednoj čistoći i unatoč poslovičnoj mržnji Židova prema Samarijancima, želi da mu ona pruži vodu. Isus se, međutim, koristi prilikom kako bi progovorio o »daru Božjem«, o sebi i o »vodi živoj«. Dijalogom sa ženom Isus otkriva pravu narav »vode« koju on daje. Nije riječ o običnoj vodi koju čovjek uvijek ponovno mora piti, nego o daru koji je jednom zauvijek dostatan i vodi u život vječni. Samarijanka ipak ne shvaća pa traži te vode kako ne bi morala opet dolaziti na zdenac. Stoga joj Isus počinje objavljivati sebe samoga. Pritom se služi nesređenim obiteljskim stanjem te žene. Prvi znak njezine vjere priznanje je da je Isus prorok. To je navodi da prekine priču o vodi, a toga »proroka« upita o ispravnom načinu služenja Bogu. Isus jasno označava židovsku predaju kao ispravnu, ali objašnjava i novost koja je s njime nastupila: od sada će se »istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini«, jer Bog je duh, a istinita objava dana je u Isusu. Samarijanka upravo o toj objavi govori kada spominje Mesiju koji ima doći. Isusov odgovor ne ostavlja sumnje. Njegov »ja sam« osim toga upućuje i na njegovo jedinstvo s Bogom jer tako se Bog bio objavio Mojsiju. Žena odlazi nepotpune vjere jer traži još i potvrdu svojih sugrađana. Isusov odgovor na pitanje njegovih učenika otvara prostor za njihovo buduće poslanje izvan izraelskoga naroda. Samarijanci pak dostižu punu vjeru po svjedočenju žene te priznaju Isusa kao »Spasitelja svijeta«. I u tome je prisutna jasna naznaka da je njegovo poslanje namijenjeno svima, a ne samo Židovima. Živa voda s početka simbol je Duha koji vjerom oživljava.
Nada spasenja – zaštita kršćana
Život o kojem je ovdje riječ tema je i drugoga čitanja u kojem apostol Pavao kršćansku nadu stavlja u drugi Kristov dolazak koji je nazvan »slava Božja«, a Pavao u tom trenutku vidi i uskrsnuće tijela i život vječni i spasenje, što je vidljivo i iz drugih njegovih poslanica. Ta nada u spasenje zaštita je kršćanima na njihovu životnom putu, a blaženstvo slave Božje toliko je da se njime ne mogu usporediti nikakve patnje sadašnjega života. Nadu pak u srcima vjernika održava ona ljubav kojom ih ljubi Bog i kojoj je svjedok Duh Sveti. Božja ljubav očitovala se u smrti Kristovoj »za nas bezbožnike«, koja je po ljudsku neshvatljiva, ali je najviši izraz Božjega načina djelovanja.
Kršćanin je uvijek pozvan da se vraća izvoru žive vode, da u njemu prepozna Gospodina, njegovu riječ i sakramente, te iz toga izvora crpi nadu u svakodnevnom životu, koja će mu pogled usmjeriti prema budućoj proslavi. To je učinak Božje bezgranične ljubavi koja ide sve do križa i smrti. Ako kršćanin želi nasljedovati Isusa Krista, onda i njegova ljubav prema Bogu i prema bližnjemu mora biti bezuvjetna.
