Početak 2017. godine uvelike je u znaku novih verbalnih napada predstavnika srbijanske vlasti i najvišega predstavnika Srpske pravoslavne Crkve na Hrvatsku, hrvatski narod, Katoličku Crkvu i Crkvu u Hrvata. U temelju tih verbalnih napada isključivo je politika koja očito istjeruje skrivene ciljeve, ali je sposobna i zagorčati život mnogim ljudima i u Hrvatskoj i u Srbiji. Protagonisti tih verbalnih napada obmanjuju najšire redove stanovnika u obje države i manipuliraju njima na grub način, pa je potrebno upozoriti na to nedjelo i njegove moguće brojne štetne posljedice i dati makar mali doprinos oslobađanju ljudi od tih zloporaba.
Premda je činjenica da su odnosi Republike Hrvatske i Republike Srbije u glavnini dobri i normalni, naravno uz neriješena i otvorena pitanja kao što su npr. teritorijalno razgraničenje, saniranje posljedica velikosrbijanske agresije na Hrvatsku… u Srbiji živi i cvate politika koja se ne miri s postojanjem ikakve Hrvatske ili ičega hrvatskoga. Ta ekstremistička politika možda nije dominantna, čak ni u svemu službena srbijanska politika, ali je veoma opasna jer je zarazna i jer lako i uspješno truje široke krugove nedovoljno informiranih srbijanskih građana. Ta politika u srpskom narodu živi već dugo vremena, sve od Garašaninovih
»Načertanija«, mijenja metode, čak i izričaje odnosno interpretacije, ali ne mijenja cilj: eliminaciju svega hrvatskoga. Koliko je ta politika, u biti nacistička i šovinistička, žilava i moćna u pojedinim krugovima srpskoga naroda, najbolje je vidljivo po tome što je ni očiti vojni porazi u svim agresijama koje su izvršili srpski vođe, vođeni tom politikom, devedesetih godina prošloga stoljeća ne uspijevaju raskrinkati. Prevladavajuće javno mnijenje u Srbiji ne priznaje te očite vojne poraze ni posve nepotrebna teška stradanja mnogih Srba, pa ni očiti konačni gubitak Kosova. Premda u Srbiji ima ljudi koji dobro poznaju istinu i činjenice o tim događanjima i duboko su svjesni razornosti te zločinačke velikosrpske politike i za srpski narod i za susjedne narode, oni još uvijek ne dolaze do izražaja te još uvijek nisu u mogućnosti dati neosporivi zamah nužnoj katarzi.
Upravo iz te politike često se promatraju i tretiraju događanja u Hrvatskoj, pri čemu su vrlo često na djelu neprimjerena i nerazmjerna napuhivanja, konstrukcije i laži u interpretaciji tih događanja. Aktualni i bivši predsjednik srbijanske vlade, ljudi koji su se devedesetih eksponirali u velikosrpskoj agresiji, često istupaju s tezom o tobožnjoj rehabilitaciji fašizma u Hrvatskoj. Bivši predsjednik srbijanske vlade i aktualni ministar vanjskih poslova nedavno je doslovno rekao: »Laž je da Hrvatska ne rehabilitira fašizam, oni su rehabilitirali i Stepinca!« Za njega je, prema toj izjavi, Stepinac simbol fašizma u Hrvatskoj.
Nije moguće da taj ministar ne bi čuo za Stepinčevo spašavanje brojnih Srba, npr. kozaračke djece, no to znanje ne priječi ga da iznosi očitu, opipljivu laž. Nije moguće da taj ministar ne bi znao da je Stepinac zapravo simbol hrvatskoga naroda koji u većini iz dna duše odbacuje sve totalitarizme 20. stoljeća, dakle i fašizam i nacizam i komunizam, i koji osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. No, baš takav Stepinac vrlo je opasan za tu velikosrpsku politiku jer joj oduzima pravo da gazi po hrvatskom narodu, da ga pokušava potpuno iskorijeniti i izbrisati s lica zemlje. Toj bi politici jako dobro došlo da je Stepinac fašist, nacist ili ustaša, no kad to nije, takvim ga se tretira jer je to u interesu velikosrpske ideje.
Na domjenku Srpskoga nacionalnoga vijeća, priređenom o Božiću, izaslanik predsjednika srbijanske vlade usred Zagreba i u nazočnosti hrvatskih visokih političara ponovno je progovorio o ugroženosti Srba koji žive u Hrvatskoj te je rekao da će ih Srbija »braniti svim raspoloživim sredstvima«. Te riječi ne mogu se drugačije razumjeti nego kao prijetnja i ratna poruka te je na njih reagiralo priopćenjem Ministarstvo vanjskih i europskih poslova: »Božović je u svom govoru koristio iste teze kao i Slobodan Milošević, posebice kad je govorio o navodnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj i namjeri Srbije da ih brani svim raspoloživim sredstvima«. Navedeno je i da je »takav diskurs vrijedan svake osude«. Taj istup očita je potvrda životnosti velikosrpske politike, koju ne smiju ignorirati ni hrvatske vlasti ni ljudi zdrave i kritične pameti.
Usprkos njegovu kršćanskomu i monaškomu odgoju, i usprkos javnomu zauzimanju za ekumenizam, toj politici podlegle su i izjave vrhovnoga poglavara Srpske pravoslavne Crkve patrijarha Irineja koji je na TV kanalu SPC-a »Televizija Hram« u subotu 7. siječnja uz ostalo izjavio: »Ovo što se danas, baš ovih dana i ovog vremena dešava u Hrvatskoj nimalo nas ne raduje. Dobivamo utisak da jedna ideologija koja je pobeđena ponovno nalazi utočište i tlo na tim prostorima.«
Ta je neistina odraz otrovnosti velikosrpske politike koja nikada ne preza od laži. U tom intervjuu potpuno neekumenski također je teško optužio Katoličku Crkvu: »Dobivam utisak da je (Papa, op. a.) svestan onih događaja, da ne kažem promašaja, događaja iz prošlosti, koje je činila Katolička Crkva u svome interesu, a na uštrb celoga hrišćanstva.« Pritom posebno optužuje hrvatske katolike rekavši: »Na žalost taj naš kontakt, naš odnos sa Rimom, u mnogome kvare naše komšije…« Samo iz političke zaslijepljenosti i bez uzimanja u obzir Isusovih riječi: »Istina će vas osloboditi« moguće su takve izjave i takvo prikazivanje mitizirane prošlosti, a od izjava poglavara jedne Crkve ipak se očekuje više.
