Svaki je krštenik pozvan na život po Duhu i tko god nastoji tako živjeti, uviđa i svakodnevno kuša kako je kršćanski život borba. »Tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela« (Gal 5, 17). Odatle proizlazi potreba za askezom. U svojem »Dijalogu između duše i tijela« sveta Katarina Genovska pokazuje da nije moguće istodobno zadovoljiti svim zahtjevima tijela i onima duha.
Ili će tijelo učiniti dušu ropkinjom svojih zahtjeva ili će duša podložiti tijelo svojim zahtjevima. Ne može se živjeti po duhu a da se ne mrtvi tijelo i njegovi bezbrojni zahtjevi.
Na isto podsjeća i sv. Terezija Avilska u »Putu k savršenosti« (4, 2) kad veli da »udobnost i molitva ne idu zajedno«, tj. da je molitveni život – a Terezija pod molitvenim životom podrazumijeva cjelokupni duhovni život – nespojiv s komforom i komoditetom. Stoga potiče na neke asketske vježbe kao što su »postovi, trapljenja, šutnja« (ib. 2). Osobito je važno da čovjek zna umirati svojoj volji i da sve prihvaća iz Božje ruke: i ono što mu godi i ono što mu se ne sviđa, bilo da je riječ o situacijama svakodnevice, o određenim događajima ili osobama, jer jednostavno nema autentičnoga duhovnoga života bez mrtvenja, bez umiranja svojoj samovolji. U tom smislu sv. Ivan od Križa tvrdi: »Tko znade više umrijeti u svemu, imat će život u svemu.«
Ne može se zanijekati da je asketizam tijekom povijesti ponekad bio praćen pretjerivanjima. Da bi se shvatila askeza, potrebno ju je promatrati u zrcalu života svetih. Svetci i svetice dokazuju da se i najradikalnija »mrtvenja« i odricanja mogu uskladiti s najvećom ljubavlju prema životu, prema stvarima, i gotovo božanskom radošću pred Božjim stvorenjem. Mrtvenja, odricanja, tjelesne pokore i trapljenja kod svetaca nisu nikada bili cilj samima sebi, nego su uvijek bili u funkciji unaprjeđenja bilo vlastitoga duhovnoga života, bilo tuđega – kako fizičkoga tako i duhovnoga – po uzoru na Krista koji je umro da dade život svijetu, odrekavši se vlastitih životnih radosti da bi omogućio puninu radosti drugima (usp. Heb 12, 2; Rim 15, 3; Iv 15, 11).
Pokore i trapljenja imaju smisla samo ako su usmjereni na Krista i bližnje, tj. ako su motivirani ljubavlju prema Kristu i bližnjima. »Upravo su svetci, koji su si zadavali najteže pokore i trapljenja svoga tijela, bili najnježniji u olakšavanju tjelesnih patnja braće, u svim njihovim oblicima: hendikepiranost, bolest, glad, kuga… Nitko nije više od njih poštovao, branio, gajio život… Uostalom, nitko ne može reći ‘da’ braći ako nije spreman reći ‘ne’ samomu sebi« (R. Cantalamessa).
