Zašto ljudi (ne) vjeruju u Boga? Na pitanje zašto vjerujemo prvi je odgovor iz Katekizma Katoličke Crkve, a drugi jer zaključujemo svojim razumom uz milosni dar vjere. Iako se to ne može samo svesti i gledati ljudskim kategorijama, Krist je povijesna osoba, pravi Bog i pravi čovjek. Nepoznavanjem povijesti ne može se negirati Kristova opstojnost kao što je to bilo nekada nametnuto. Dok još imamo vremena, nemojmo živjeti u neznanju. Kad imamo zdravstvenu tegobu, idemo k liječniku. Zato o vjerskim nejasnim pitanjima razgovarajmo sa svojim župnikom, svećenicima, teolozima. Jasno je da za vjernike nema dvojbe da Bog sigurno postoji. No molim vas da objasnite potrebu obdržavanja Božjih zapovijedi, molitve i sudjelovanja na misi. Ima vjernika koji vjeruju u Boga, ali se ne mole i ne sudjeluju redovito u euharistiji.
Čitatelj J. K.
Istina je da ima vjernika koji vjeruju u Boga, ali ne mole i ne sudjeluju na misama, barem ne redovito. I griješe – propustom, ne samo protiv Božjih i crkvenih zapovijedi, nego i protiv sebe samih. Pojednostavnjeno rečeno (premda znamo da svaka usporedba šepa), zamislite da netko želi postati vrhunski pijanist, a vježba sviranje jednom godišnje ili tek povremeno. Bi li mogao ikada postati vrhunski pijanist s tako malo vježbe? Može li vjernik, koji se ne trudi oko svoga duhovnoga života, oko duhovnoga rasta i dozrijevanja, ali i vlastitoga doprinosa duhovnosti svoje zajednice, živjeti puninu vjerničkoga života? Iz našega retoričkoga pitanja nazire se i odgovor: ne može. Zato i Vaše pismo doživljavamo kao poticaj svim vjernicima da ne zapuste svoj vjernički život, da obdržavaju Božje zapovijedi, da redovito mole i sudjeluju u bogoslužjima – ne samo na misama. Upravo je ovo, korizmeno vrijeme, prilika za dublje razmatranje i življenje vjere jer smo u ovo intenzivno liturgijsko doba pozvani na iskrenu pripravu na najveći kršćanski blagdan – Uskrs, a »na raspolaganju« su nam osim molitava i druge pobožnosti poput križnoga puta, razmatranja otajstva Kristove muke i uskrsnuća, ali i posta i konkretnih djela ljubavi prema bližnjima.
A svoju ljubav prema Bogu i bližnjima čovjek pokazuje slijedeći i obdržavajući Božje zapovijedi, ali i na druge načine. Svi znamo da se Božje zapovijedi dijele na dvije ploče.
Na prvoj su tri usmjerene na odnos prema Bogu, na drugoj je sedam usmjerenih na život s bližnjima. Već nas prva zapovijed: »Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene« jasno upozorava da nikoga i ništa ne stavljamo na Božje mjesto, druga (»Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud«) poticaj nam je da Božje ime uvijek izgovaramo sa strahopoštovanjem, a treća – »Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji« – i više nego jasno govori da uvijek s posebnom pozornošću i ljubavlju trebamo voditi računa o danu posvećenu Bogu i posebno molitvi jer nas nedjelja podsjeća na važnost zahvalnosti Bogu za njegov dar otkupljenja i spasenja. O tome su više puta govorili i pisali i naši teolozi dr. Ivan Karlić i dr. Tonči Matulić s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, posebno vjeroučiteljima 2016. godine. Prema riječima dr. Matulića u Dekalogu se na prvom mjestu radi o savezu kojim Bog sebe vezuje uz narod, i to tako da mu obećava da će biti i prisutan i vjeran. Obraća mu se s »ja« i očekuje odgovor od jednoga »ti« – na taj način ulazi u odnos sa svakim čovjekom, sa svakim pojedincem. Zato Deset Božjih zapovijedi ne prethodi savezu, nego kao moral vjere dolazi nakon njega jer je Dekalog u svojoj biti čovjekov odgovor na vjeru u Boga, a ta vjera od čovjeka zahtijeva moralno ponašanje. Zato je moral prema riječima dr. Matulića sredstvo, a ne cilj: cilj je Božje savršenstvo. Moral je samo put do ostvarenja očovječenja i Božjega savršenstva, a punina je zakona u zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zato i Drugi vatikanski koncil govori o zakonu koji čovjek sebi ne zadaje, nego ga u sebi otkriva: dobro treba činiti, a zlo izbjegavati, ističe dr. Matulić, dodajući da je to temeljni postulat etike i naravni moralni zakon. I suvremena teologija – posebno ona moralna – nastoji pokazati da je ljubav mjerilo svakoga moralnoga djelovanja, a ljubav je, kako kaže sveti Toma Akvinski, kraljica svih krjeposti.
Na tragu toga razmišljanja i dr. Karlić ističe da je Deset Božjih zapovijedi ili Dekalog naravni moralni zakon upisan u ljudsko srce, a u Starom je zavjetu predstavljen kao put prema moralnomu savršenstvu. Nutarnji je poriv Dekaloga ljubav jer upućuje na put potpunoga očovječenja i oslobađanja čovjeka od njegova robovanja grijehu, a prema riječima dr. Karlića Mojsije u svom govoru Deset zapovijedi Božjih smješta u kontekst saveza Boga i čovjeka, i to tako da su zakoni nama ljudima dani kao dar, a ne kao teret. Pozornim čitanjem Božjih zapovijedi zapravo uviđamo da nam one zabranjuju ono što čovjeku i općenito čovječanstvu šteti, a promiču sve ono što čovjeku koristi, što ga čini više čovjekom, što humanizira i samo ljudsko društvo. Dr. Karlić kaže da starozavjetni šabat – svetkovanje subote – svoj smisao nalazi u dovršenju i svetkovanju, što je vjerno sačuvano u novozavjetnom svetkovanju nedjelje kao dana posvećenoga Gospodinu, koje je Isusovim uskrsnućem dobilo puninu. Prema njegovim riječima, obdržavanje treće Božje zapovijedi u sebi uključuje i zapovijed rada, a dan posvećen Gospodinu, počinku i svetkovanju čovjeka vraća na izvor čovječnosti, vraća ga u obitelj, u zajednicu koja se okuplja, zajedno moli i slavi. Kada bi to tumačenje prihvatili i vjernici koji ne sudjeluju redovito na misama i ne mole, vjerujemo da bi promijenili svoje ponašanje jer bi i sami uvidjeli da zapovijedi ne ograničavaju, nego izgrađuju u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu.
