Umro mi je možda najdraži čitatelj, možda i najstariji, sa devedeset i četiri. »Otkrio« me fra Alfons još prije nekoliko desetljeća – još dok sam kao mladac »čuo, vidio pa se stidio« na istim ovim stranicama – a pretrnuo sam kad mi se predstavio s druge strane telefonske slušalice, tražeći »tko je taj koji to piše«. Pomislio sam da će me taj, po glasu već tada vremešni fratar, sigurno ukoriti zbog cinizma i loše prikrivana nihilizma u mojim redcima ili me čak osuditi kao »katoličkog anarhista«. Naprotiv on me je, duhovitošću koliko je se nije sakupilo u svim stotinama mojih tekstova dosad, pohvalio i potaknuo neka samo pišem i dalje, da me on prati i čita. Pomoću potpisa me otkrio, obiteljsko mi stablo razotkrio, u vremena moga djeda i oca vratio; oduvijek klimavo samopouzdanje mi »prišarafio«, izgladnjelu taštinu nahranio, krv po žilama protjerao. Otad sam osjećao stalnu potrebu da mu nekako zahvalim, a otkako ga je u njegovim rijetkim, ali redovitim pozivima upoznala i moja ženica Jelica, postalo je to i više od »glasa savjesti«. Jer sad mi je i ona – naprečac osvojena njegovom mudrom vedrinom koja je proširivala telefonske žice i slušalice – neprestance zvocala neka zovem fra Alfonsa i pitam kako je… Ali kako je do starijih fratara u samostanu, valjda još i bez mobitela, malo teže doći, tako sam svoju potrebu da mu zahvalim počeo »liječiti« nazivajući naokolo sve starije koje sam znao. Došli su na red i zaboravljeni stričevi i tete, prijatelji pokojnih roditelja, davni profesori i učitelji, baš kao što je i fra Alfons nekoć nekomu bio magister i profesor… Zahvaljivao sam njemu nazivajući njih, pitajući ih za zdravlje junačko, prizivajući im u pamćenje davne zgode i vlastite djetinjarije…
Pa iako sam tako naizgled »činio dobra djela« – i naslušao se kroz slušalicu i na mobitelu oda, himana, ditiramba i ostalih slavopojki u moju čast, čak i suza zahvalnica – najveće dobro djelo bilo je, zapravo, ono koje su oni činili meni! Pružali su mi dragost da sam stalno mogao biti dječak i mladac, dok sam ih, ushićene, slušao: »O, to si ti, dečko!« »Kako si, mladiću?« »Hvala ti, sine…« Što sam više ja njih zvao, oni su mene više pomlađivali. Oni su meni život dodavali, jer dok je još vršnjaka mojih roditelja, ja sam i dalje »sinek«, »dečec«, »milo dijete«… Da ne reknem grubo: dok su oni živi, ja još imam vremena (za učiniti nešto od svoga života)… Ili najgrublje, vlastitim strahom ogoljeno: dok su oni živi, još nisam »prvi na redu za gospođu s kosom«. Ne onom koja raste iz glave.
Pa stoga sada, dok moji sugovornici (i čitatelji?) mirno i dostojanstveno u nebeske dvore othode, sve češće pitam se: možda je sazorilo vrijeme da konačno nekoga mlađega iskreno i od srca pohvalim?
