Svaki sustav promjena dobiva s vremenom svoju vlastitu unutarnju logiku, kojom se kreće u određenom smjeru. To vrijedi ne samo u sustavu vladanja i upravljanja državom, nego i u gospodarenju, socijalnoj politici, mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, a i u demografskoj politici. Ako nedostaje hrabrosti za zaokrete, posljedica je vrtnja u krugu, dakle zaostajanje.
Kako prosuditi izlazi li Hrvatska iz krize i smanjuje li zaostajanje za ostalim državama EU-a? Odgovor je u činjenicama. To su prije svega povećanje ili smanjivanje povjerenja građana u mjere aktualne politike, kao i stupanj povjerenja između gospodarskih ili socijalnih partnera međusobno, ali i u odnosu na vlast. Važno je i jačanje povjerenja u državne institucije, javne ustanove, osobito u sudstvo, policiju i državno odvjetništvo. Ako svi nešto taje ili odgađaju objavljivanje do zadnjega časa te tako stavljaju ostale pred svršen čin, toga povjerenja nema i nema pomaka u jačanju suradnje te se može zaključiti da još nismo izišli iz političke i društvene krize. Naime, sva povijesna iskustva, pa i naša, potvrđuju da razlozi kriza nisu uvijek otvoreno vidljivi, često nisu shvatljivi ni onima koji vladaju, iako toga nisu svjesni. Stoga se često događa da se ulazak u krizu ne uočava odmah, a kad se spozna, postaje prekasno za otklanjanje uzroka krize. Tada vlasti pribjegavaju samozavaravanju nerealnim obećanjima ili traže krivce svagdje oko sebe, samo ne kod sebe.
Svaki građanin treba poći od sebe i gledati oko sebe te procjenjivati postoje li u lokalnom ili pokrajinskom okruženju ili na razini države pojave kao što su pad kupovne moći, povećanje troškova života, smanjenje plaća, smanjenje zdravstvenoga standarda, zaostajanje mirovina, pojave nelikvidnosti, smanjivanje proizvodnje ili općeniti strah od budućnosti, posebno od budućega dostojnoga življenja u mirovini. Nismo željeli takvu Hrvatsku u kojoj bi djeca bila samo konobari kod stranih vlasnika bivših naših hotela ili pjevači ili zabavljači i plesači narodnih kola pred stranim turistima. Moramo biti svjesni da samo turizam ne može Hrvatsku povući naprijed. Ne smijemo se uspavati zadovoljstvom što nas stranci svrstavaju u neki »simpatičan« i »egzotičan« narod, kojem je dovoljno malo stranoga tapšanja i tepanja. Hrvatsku hoćemo svi kao domovinu svih njezinih građana s pravom na dostojan život i budućnost u toj domovini, a ne da Hrvatska bude privremeno odgajalište mladih naraštaja koji će posao nalaziti u tuđini.
Krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća mladi su odlazili privremeno na rad u inozemstvo kao »gostujući radnici«, dakle s namjerom da se vrate. Krivce za sadašnje iseljavanje ne treba tražiti u mladima, nego u politici. Iako su ratovi i socijalna previranja ili veliki tehnički preokreti u povijesti imali utjecaja na pojave kriza i iseljavanja, ne mogu se smatrati pretežnim uzročnicima gospodarskih kriza. Tako ni globalizacija, a ni ulazak u EU, sami po sebi nisu jedini ni pretežni uzročnik krize, odnosno iseljavanja. Daleko veći utjecaj ima nastalo opće nepovjerenje zbog izostanka mjera koje bi omogućile bolju budućnost. Zbog toga javljaju se neočekivane i neželjene negativne posljedice, kao što su iseljavanje mladih i demografski deficit. To usporava gospodarski napredak, a utječe i na sve ostale radno-socijalne, poljoprivredne, mirovinske, zdravstvene, kulturne i sindikalne probleme.
Industrijski moćne države (Njemačka, SAD i dr.) imale su puna usta »globalizacije« kada im je bilo potrebno trgovačko širenje radi prodaje njihovih proizvoda nerazvijenim državama, ali ni tada nisu prihvaćale seljenje radne snage iz nerazvijenih, osim ako im nije bila potreba za specifičnom stručnom radnom snagom. Bitna im je bila samo prodaja robe i izvlačenje bogatstava iz siromašnih država. Bogate države nisu prihvaćale povratno širenje globalizacije kad se radilo o pokušajima nerazvijenih da svoj dio nezaposlenoga stanovništva zaposle u razvijenim državama. Razvijene države bile su spremne primati samo visokostručnu radnu snagu ili posebna za njih korisna zanimanja rijetke i deficitarne struke. Nije ostvareno proklamirano načelo »slobodan protok kapitala i ljudi«, nego samo »slobodan protok kapitala« (bez ljudi), da bi se danas ponovno razmišljalo o ograničavanju protoka ljudi. Dakle, globalizacija i europeizacija bile su jednostrane. Istina je da i razvijene zemlje formalno dopuštaju uvoz robe iz nerazvijenih, ali samo tako dugo i toliko dok to ne ugrožava njihove interese. No zbog nekonkurentnih cijena i pogrješnoga tečaja kune naši proizvodi, posebice poljoprivredni, teško se probijaju na strana tržišta. Krug se ponovno zatvorio jer je krug potrošnje i razmjene došao do kraja. Bogati (SAD) traže putove izlaska iz kriza svatko na svoj način. Uvode se carinske barijere i odustaje od nametanih svjetskih trgovinskih sporazuma, bez carina i barijera, kao što je sporni TTIP (Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo između EU-a i SAD-a). Danas nekritički pobornici toga sporazuma šute. Ta šutnja opominje nas da se ne treba slijepo zaletavati, kako se ne bismo »izgubili kao guske u magli«.
Valja stalno upozoravati da je socijalna politika ponašanje države prema onima kojima je potrebna solidarnost u nevolji, a obuhvaća donošenje odnosno provedbu mjera kojima se sustavno uređuju i usmjeravaju socijalne prilike ugroženih s ciljem ostvarenja općega dobra. Socijalnom politikom ispravljaju se nepravde koje nastaju između bogatijih i siromašnijih. Tom se politikom ublažuje privremeno stanje socijalno ugroženih uz poštivanje dostojanstva onih kojima se pomaže. Dakle, mora se provoditi bez ostavljanja dojma da se daje milostinja. Socijalnom politikom države treba se samo privremeno rješavati ugroženost pojedinih socijalnih skupina, nezaposlenost, stanja invalidnosti i slično, a ne mirovinska pitanja.
Gospodarskom politikom trebaju se ostvarivati trajnija rješenja, otvaranjem mogućnosti pojedincima i skupinama da svojim radom ostvaruju potrebna sredstva za dostojan život, pristojnu mirovinu i zdravstvenu zaštitu. U protivnom ne će biti riješeni problemi iseljavanja, a ni pada nataliteta. Opsjednutost vlašću često koči razumno zaključivanje. Nitko u svojem programu ne predlaže ukidanje svoje lokalne zajednice, njezinim pripajanjem jačoj i naprednijoj zajednici. Političke stranke htjele bi imati svoje načelnike i gradonačelnike. Građani često kumuju tomu i žele imati svoju općinu ili grad, a poslije se čude kad razni kumovi, rođaci i prijatelji vladajućih lokalnih moćnika dobivaju povlaštene poslove na kojima ostvaruju prekomjerne zarade, a ostalima se povećava prirez ili uvode drugi nameti.
