– A zašto i nevjernici slave Božić? – usred predbožićnog, »tankog« ali obiteljskog, ručka zaskoči nas šestašica Marta pitanjem od kojega i zalogaj skreće u krivi kanal. – Kažu da nema Boga, a onda se »raspekmeze« za njegov rođendan. Kako je to moguće?
– Pa… svima je to milo – kreće bakica-punica, najnevinije i najnaivnije što zna – svi se raznježe od topline jaslica, sve ih u srce dirne malo djetešce…
– Ali, bako, slave čak i oni koji ga psuju! I koji mi se stalno rugaju i zovu me »bogomoljka« i »časna«, samo zato što idem na misu! – ne čini se Marta baš zadovoljna odgovorom. – A sad se napuhavaju i hvale kakve će najnovije pametne mobitele dobiti pod bor! I tablete!
– Je, to su… – javljam se i ja, predosjećajući da bi nam uskoro svima mogle zatrebati tablete – valjda djeca onih 5,3 % koji se i po novinskim anketama hvale da će potrošiti za božićne darove više od 1000 kuna…
– Daj, daj ne »drobi« – diverzantski me prekinu moj šuro, slavni »Sin Oluje« – tol’ko ćemo svi potrošiti, pa čak i oni koji su izjavili da neće na darove potrošiti ni kune! Jer, darovat će sami sebi bogatstvo na stolu! Ko i moj Crni s posla, sin starih »crvenih«, koji se glasno hvali da je njemu »jedina božićna vrijednost odojak«!
– Heeh, sigurno ima i koju »badnjačku vrijednost« sličnog tipa? – promrmljah.
– Ne, ne, on je baš tom »duhovitošću« pričepio Dudu kad mu je ona počela govoriti o čarima badnjačkog posta…
– A ona, ta Duda – u sve je muževljeve poslovne tajne upućena i šurina Jasna – sve je to govorila samo da se pohvali kako je za badnjački post i nemrs, uz neizostavnoga »cara bakalara«, nabavila i lignje, dagnje, škampe, kozice, hobotnice, i samo »kilicu« bijeloga zubatca, za baku bez zubi…
– Pa, brate, – izbečile se puncu Juri oči kao imenjaku mu šaranu s Jaruna – koje »žderilo«! Kako na dan posta zgrešiti u neumjerenosti?! Ispast’ će da bi takvima bolje bilo da su umjereno jeli pajceka neg’ što će se ubiti u svim tim kolesterolnim člankonošcima i drugim morskim nemanima!
– Jadni nevjernici, kad nisu naučili ni kako se Božić slavi… – dopunjuje ga Sin Oluje, i njegov vlastiti.
– Jooj, kako ste zločesti… – baka se još trudi.
– Ma, znate – nastavlja šuro – kad ih gledam kako Boga pišu malim slovom, kad ih slušam po medijima što sve pričaju o braku, obitelji, spolu i rodu, i svim tim »ekstravagantseksualnim« orijentacijama…
– Jooj daj, i to sve pred djecom govoriš! – prekriva baka uši našoj mladeži.
– Djeca to sve i tako znaju triput više od nas! – odmahnu šuro i nastavi: – Ukratko, ja mislim da nevjernici slave Božić zbog onog »Ne!« koje su Svetoj Obitelji izricali svi oni betlehemski ugostitelji i drugi stanovnici. Valjda to obilježavaju i časte? Malo krivo shvatili…
– Ha, ha! Misliš, predoslovno – shvatih ja kud šuro cilja – da je Božić »blagdan obitelji protjerane u štalu«? Slave što je obitelj konačno, po njihovome, dospjela »gdje joj je mjesto«, u smrad na rub društva?
– Je pa da, zar to ne treba proslaviti? – potvrdi šuro, a punac prihvati: – Samo nek’ su čaše i tanjuri puni, a lampice gore! I… »nek’ Bog da zdravlja«, ha, ha!
– E, baš ste mi i vi neki vjernici! Što se petljate i druge sudite! – načas nas nadglasa Jelica, moja glasnija polovica. – Što mi znamo što i kako tko slavi? Ta, Božja dobrota dopire i tamo gdje ljudski um ne može!
– Misliš, srce? – priznah poraz, a »potpitah« ju tek toliko da »moja bude zadnja«.
