Program radno-socijalnih reforma počeo je promjenama u radnim odnosima, a nastavljen je promjenama u zdravstvu i u mirovinskom. Međutim, sve do sada provođene reforme nisu pokazale neka poboljšanja ni za državu, a ni za pojedinca. Zašto? Zato što su nametane nedemokratski i vođene samo željom za otklanjanjem posljedica, a bez utvrđivanja i otklanjanja stvarnih uzroka koji su stvorili stanja današnje radne, mirovinske i zdravstvene krize. Vlast se previše služila prisilom, bez uvažavanja volje naroda. U tom djelovanju prevladavala je demagogija, koja se očitovala davanjima nekih prava, privilegija ili povlastica pojedinim skupinama za koje se ocijenilo da su najugroženije ili su možda bile samo najglasnije i najzahtjevnije. Takvim izdvajanjima pojedine socijalne skupine postajale su zapravo interesne skupine sa sve više naglašenim staleškim obilježjima. Kod toga nije bitno jesu li neka prava opravdana ili neopravdana, nego je mjerodavna posljedica da se ne odgajamo za socijalnu pravednost.
Kako ne treba promatrati sve crno, potrebno je preispitivati i opravdanost pojedinih dosadašnjih reforma. No svi se boje, kako političari u vlasti tako i političari u oporbi, pa čak i mediji, izravno ukazivati na pojedine promašaje. Nitko ne želi kritički analizirati konkretne slučajeve nepravda ili povlastica, koje bi trebalo preispitati, a nakon toga eventualno smanjiti ili čak ukinuti. Nitko se ne želi zamjeriti pojedinim povlaštenim skupinama pa svi obećavaju boljitak anonimnoj masi, koja tomu naivno u načelu u početku povlađuje iako to poslije ne doživi.
Nažalost, u tom ponašanju ima i određene logike. Naime, uopćeno davana obećanja, kao i kritike, nikoga ne obvezuju, niti ugrožavaju pojedine skupine. Dosadašnje iskustvo sili na oprez, jer ako netko primjerice upozori na određenu nepravdu ili povlasticu neke skupine, ili čak na pojedinca, odmah se digne silna galama i krene se s protunapadima ili se poziva na povijesne zasluge bez kojih ne bi bilo ni današnje države, ili se prijeti osobnim tužbama. Valja podsjetiti na već zaboravljeni obranaški stav većine od čak 99 % naših zastupnika, koji su grčevito branili svoju privilegiju na povlaštenu zastupničku mirovinu. Trebalo je proći mnogo godina u kojim se uporno tražilo ukidanje takve povlastice. »Glas Koncila« u početku je jedini ustrajno prigovarao takvoj povlastici, sve dok napokon javnost nije svojim pritiskom pridonijela tomu ukidanju. Očito je da se želja za očuvanjem posebnoga povlaštenoga položaja, posebice materijalnoga, teško suzbija.
Zato i danas politika, a posebice vladajuća, mora smoći hrabrosti tražiti izravno i bez odgađanja preispitivanje svih povlastica, svih zloporaba i korupcije, svih sukoba interesa i drugih anomalija. Premalo se slušaju poruke javnosti i njezine želje za preispitivanjem nekih određenih važnih pitanja putem referenduma. Vlast treba osluškivati poruke javnosti, koja smo svi mi, zapravo narod. Zato nije više dovoljno da političari prisvajaju pravo samima sebi, odnosno da kao politički izabranici jedini tumače volju naroda. Politička volja za to prisvajanje mora biti kontrolirana i od civilnih udruga u rješavanju određenoga pojedinačnoga pitanja, posebice ako se radi o traženju odlučivanja putem referenduma.
Posebice je u mirovinskom sustavu vidljiv takav način ponašanja političara. Nisu pitali narod, nego su pod naletom neoliberalnoga kapitalizma i uz poticanje Svjetske banke aktivno stanovništvo stimulirali, zapravo tjerali u mirovine, i to na više načina. Prijetilo se s jedne strane povećanjem starosnih granica, ukidanjem ili smanjivanjem pojedinih prava ili stečajevima, a s druge strane davalo se mogućost da mlađi kupovanjem staža prije ispune uvjete za mirovine. To je kao učinak imalo masovni odlazak u mirovine i prekomjerno opterećivanje mirovinskih fondova, odnosno poslije državnoga proračuna. Tomu je pridonosio i dolazak umirovljenika iz drugih republika bivše Jugoslavije. Svatko se spašavao kako je znao i umio, pa to ne treba zamjerati ljudima. No politika nije mislila na posljedice pa je takva »proizvodnja umirovljenika« dovela hrvatski mirovinski sustav u težak položaj. Taj položaj još je više pogoršalo smanjivanje stope doprinosa na način da se dio doprinosa od 5 % usmjerava u korist novoosnovanoga II. mirovinskoga stupa, s tim da se danas ponovno predlaže povećanje takvoga izdvajanja čak na 10 %. Dakle, poteškoće I. mirovinskoga stupa, utemeljena na bazi međugeneracijske solidarnosti, samo su posljedica takve politike, a najmanje su posljedica politike toga I. mirovinskoga stupa.
Nadalje, valja naglasiti da su u I. mirovinski stup uključeni korisnici mirovina ostvarenih ne samo prema uplaćenom mirovinskom stažu, nego i pripadnici Hrvatske vojske, korisnici mirovina hrvatskih branitelja, preuzeti korisnici mirovina bivše JNA, preuzeti savezni funkcionari bivše SFRJ te brojni doseljenici iz drugih republika, najviše iz BiH, koji su se koristili blagodatima dvostrukoga državljanstva. Sve je to bio nagli i neplanirani teret za zatečeni mirovinski sustav. Prema tome, uvođenje II. stupa kao obveznoga osiguranja u hrvatski mirovinski sustav bilo je odmah u početku nepošteno prema ljudima, dakle neke vrste mirovinska podvala. Taj sustav trebao je biti uveden samo kao dobrovoljni, a nikako ne kao obvezni.
Pod teretom izdataka za mirovine uz istovremeno sve manji broj zaposlenih i sve brojnije izbjegavanje plaćanja doprinosa od strane poslodavaca, mirovinski fondovi sve su više tonuli. Politika je putem medija širila u javnosti lažni privid da su za sve krivi mirovinski fondovi, koji su rastrošni glede prevelikih prava, zbog čega su mirovine niske. Dakle, u reformu se ušlo od planirano stvorenoga stanja povećane nezaposlenosti, sve većega broja umirovljenika i niskih mirovinskih primanja i nediscipline u provedbi zakonskih obveza, a posebice od neplaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kao i činjenice da je socijalna ugroženost pojedinca kao osobe postajala sve veća. Treba prekinuti praksu nametanja reforma bez pitanja građana, što znači da politika ne smije biti samo volja političara.
