U Zagrebu je u ponedjeljak 28. kolovoza održan skup lijevih organizacija, udruga i političkih stranaka, zamišljen kao prosvjed protiv najavljene promjene imena zagrebačkoga trga koji nosi ime maršala Tita, a koji je zapravo vrlo jasno očitovao da su komunizam i titoizam u Hrvatskoj ipak na nezaustavljivu putu izdisanja.
Skup, u organizaciji građanske inicijative »Antifašizam je moj izbor«, koju su poduprli Centar za mirovne studije, Documenta, Građansko-liberalni savez (GLAS), Lezbijska grupa Kontra, Kulturnjaci2016, SDP, Srpsko narodno vijeće, Naprijed Hrvatska, Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske (ORaH), Protagora, Radnička fronta, ZA GRAD, Zagreb je naš!, Židovska općina Zagreb i Ženska mreža Hrvatske, okupio je, kako je objavio Novi list, tristotinjak osoba (očito manje od 300), što znači da ni ta inicijativa ni te javnosti vrlo dobro poznate organizacije za obranu Tita nisu mogle na svoju stranu pridobiti imalo relevantan broj Zagrepčana, a mediji su javili da su na tom skupu bili i prosvjednici iz Istre. Na skupu su se pojavili i pojedini istaknuti političari, očitovavši na taj način da jako loše čitaju znakove vremena, tj. da još ne shvaćaju da na toj platformi nema niti može biti budućnosti. Skup je iskorišten za poznate optužbe za tobožnju fašizaciju Republike Hrvatske, za uljepšavanje komunističkoga totalitarizma i života u njemu, za još jedno nijekanje da je Domovinski rat temelj Republike Hrvatske. Usred Zagreba vijorila se crvena komunistička zastava, kao i zastava komunističke Hrvatske, a čule su se i revolucionarne pjesme – što je jasno očitovalo da skup i ljudi koji su bili na njemu pripadaju nekom drugom, a ne sadašnjem vremenu.
Skup, kad bi bio relevantan, mogao bi se smatrati pokušajem okretanja povijesnoga kotača unatrag, a budući da je odaziv građana bio posve neznatan, skup je zapravo potvrdio da kotač povijesti ide neumoljivo naprijed. Usprkos toj činjenici brojni mediji dali su veliku važnost skupu i otrcanim frazama koje su na njemu ponovljene. Činjenica da potpuno neuspjeli skup i ideje koje je reciklirao toliko zaokupljaju brojne medije dovodi u pitanje te medije i njihovu uređivačku politiku, koja, očito je, postaje sve više anakrona, neprimjerena suvremenomu dobu. Nije li više nego tužno što toliki mediji kao jednu od najvažnijih tema gotovo čitavoga ljeta potenciraju pitanje spomenploče jasenovačkim braniteljima, onima koji su dali život da bi Hrvatska opstala i da bi ti mediji danas mogli uopće funkcionirati, a ta je ploča postavljena u skladu s postojećim hrvatskim zakonima i ne može se skinuti a da se ne povrijede zakoni? Nije li suludo s ustaštvom povezivati poginule jasenovačke branitelje, koji ni na kraj pameti nisu imali ikakvo ustaštvo, a dali su živote za demokratsku i neovisnu Hrvatsku? Nije li više nego očito da samo komunistima, jugofilima, onima koji bi željeli obnoviti bivšu saveznu državu, a koji se kriju iza razvikanoga pojma antifašisti, trebaju ustaštvo i fašizam, bilo stvarni bilo iskonstruirani, jer samo time mogu opravdavati svoj ideološko-politički koncept? Nijednomu suvremenomu normalnomu građaninu Hrvatske nisu potrebni nikakvo ustaštvo ni ikakav revolucionarni komunistički pokret te je prevršilo svaku mjeru smišljeno oživljavanje ili konstruiranje tih mračnih pojava hrvatske prošlosti.
Upravo je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – koji je uveden kao podsjetnik na 23. kolovoza 1939. kada su komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale pakt, očitujući da među totalitaristima nema bitnih razlika – bio prilika da se današnja Hrvatska jasno distancira i od lijevoga i od desnoga totalitarizma. Za razliku od opozicijskih političkih stranaka, koje su taj dan uglavnom ignorirale, državne vlasti Republike Hrvatske taj su spomendan, koji je u Hrvatskoj uveden odlukom Hrvatskoga sabora 2011. godine, shvatile ozbiljno te su njezini predstavnici iskazali počast žrtvama i lijevoga i desnoga totalitarizma. To je prvi put da je jedna hrvatska državna vlast baš na taj Europski dan sjećanja tako jasno očitovala svoju osudu obaju totalitarizama. Izaslanstvo Vlade predvođeno predsjednikom zapalilo je svijeće na Mirogoju, predsjednik Hrvatskoga sabora pohodio je otok Sveti Grgur, koji je za komunizma u sklopu zloglasnoga logora Gologa otoka bio mjesto mučenja za brojne žene i mlade, ministrica kulture iskazala je počast žrtvama u logoru Jasenovcu… Počast žrtvama iskazivana je i na razini većine županija, gradova i općina, te posebno na mjestima stradanja kao što su Macelj, Mrtvi jarak pokraj Suhopolja, Gornji Hrašćan pokraj Čakovca i drugdje diljem Hrvatske. Bio je to pohvalni civilizacijski čin jer svaka žrtva bez obzira na to na kojoj strani i od čije ruke pala ima svoje dostojanstvo i samo necivilizirani ljudi mogu prema žrtvama biti ravnodušni. Iz Macelja, gdje je na prigodnom skupu bio i ministar hrvatskih branitelja, čuo se javni poziv da se počne s otkopavanjem i preostalih oko 130 masovnih grobnica koje su »posijane« po obroncima Maceljske gore da bi se žrtvama mogao iskazati elementarni pijetet ljudskoga pokopa. U tom kontekstu dobro je podsjetiti da je novi gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u svojoj poruci u povodu Dana hrvatskih mučenika uz ostalo istaknuo: »Ne ćemo napustiti ni ideju svehrvatskoga groba na Krbavskom polju, u koji će se posmrtni ostatci neidentificiranih žrtava, otkopani iz raznih jama i grobišta, dostojanstveno pokapati.« Vrijeme prešućivanja žrtava komunističkoga terora definitivno je prošlo.
