Početkom 90-ih, napuštanjem staroga i uvođenjem novoga političkoga i ekonomskoga sustava, počelo je stanje nesigurnosti radnika i umirovljenika. Kod radnika pitanje sigurnosti posla, a kod umirovljenika niskih mirovina i otežanih uvjeta života. Trebalo je donositi odluke o tome hoće li se živjeti u strahu u radnom odnosu ili potražiti sigurnost u mirovini. Mnogi nisu imali mogućnost izbora jer im je bio nametnut odlazak u mirovinu ili otvaranje vlastite tvrtke.
Država je stimulirala masovno odlaženje u mirovine davanjem mogućnosti jeftinoga dokupa staža uz zatečene, još uvijek povoljne uvjete starosti. Tako je u ratnim uvjetima uz zatečenu gospodarsku krizu i pad proizvodnje započela »proizvodnja umirovljenika«. Novi vlasnici, ali i drugi poslodavci oslobađali su se viška radnika. Istodobno su mnogi izbjegavali zakonske obveze plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i time ugrožavali temelje socijalne sigurnosti. Stanje fondova pogoršavala je i činjenica da je na teret mirovinskoga osiguranja radnika preuzeto oko 20.000 vojnih umirovljenika bivše JNA, kojima su se do tada mirovine isplaćivale iz Beograda. Ne osporavajući opravdanost takva preuzimanja vojnih umirovljenika bivše JNA, jer radilo se o hrvatskim državljanima, to se moglo preuzeti na teret proračuna, dakle svih poreznih obveznika, a ne samo na teret umirovljenika. Posljedica toga bile su sve veće poteškoće oko redovitih isplata mirovina.
Teškomu stanju ondašnjih mirovinskih fondova pridonijela je i okolnost da se u Hrvatsku zbog rata doseljavao sve veći broj Hrvata iz drugih država, a najviše iz Bosne i Hercegovine. Preuzimane su isplate i njihovih mirovina, što je također išlo na teret mirovinskoga fonda, iako se i to moglo na teret proračuna, dakle svih poreznih obveznika. Donošenjem novoga zakona o državljanstvu priznato je pravo na hrvatsko državljanstvo svim Hrvatima u BiH te su tako postali osobe s dvostrukim državljanstvom. Činjenica stjecanja hrvatskoga državljanstva spašavala je mnoge Hrvate, posebice izbjeglice ostvarivanjem lakšega zaposlenja i ostvarivanja mirovinske i zdravstvene zaštite.
Poslije se to zlorabilo kod izbjegavanja sudskih i kaznenih progona. Štetne posljedice očituju se i u činjenici da se Hrvati iako i bh-državljani, mogu koristiti i hrvatskom putovnicom i tako odlaziti u inozemstvo, prije svega u države Europske unije. To stvara pogrješnu statističku sliku o iseljavanju. Zato hrvatski službeni podatci pokazuju da se posljednjih godina iz Hrvatske iselilo oko 200.000 ljudi, a podatci europskih država govore o duplo većoj brojci. Nažalost, točni su i jedni i drugi, a to znači da se hrvatska populacija prazni ne samo iz Hrvatske nego i iz BiH. Za to stanje treba kriviti političare i njihove politike, jer nisu znali predviđati štetne posljedice nekih zakona te su tako podržavali klimu iseljavanja.
Na socijalnom je planu hrvatska politika putem medija širila mišljenje da su na mirovinskom i zdravstvenom području za sve krivi mirovinski fondovi, koji su rastrošni glede prevelikih prava, zbog čega su mirovine niske. Tako se podržavala klima za radne, mirovinske i zdravstvene restrikcije, koje se nazivalo reformama. Radi tobožnje pravednosti, paralelno s time provodila se privatizacija i raspodjela dionica poduzeća tadašnjim mirovinskim fondovima i to 70 % radnicima, 30 % poljoprivrednicima, a obrtnike se zaboravilo u toj raspodjeli. Dakle, u reforme se ušlo s nerealnim obećanjima, a od stvorenoga stanja sve veće nezaposlenosti, niskih mirovina i neplaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Država je oslobađala zakonima i oprostima doprinosa poslodavce i druge obveznike doprinosa.
Sve dosadašnje parcijalno provođene reforme ne pokazuju neka poboljšanja, jer su vođene samo željom za otklanjanjem posljedica bez utvrđivanja i otklanjanja uzroka koji su stvorili stanje današnje socijalne ugroženosti. Vlast se još uvijek previše služi samo »vatrogasnim mjerama« kojima se ublažavaju posljedice, davanjem nekih prava pojedinim skupinama za koje se ocijeni da su najugroženije ili najopasnije ili su možda samo najglasnije. Ta se pojava prepoznaje po dijeljenju raznih povlastica, kojima se takve skupine izdvajaju od životnih uvjeta većine. Sve je veći broj povlaštenih i od opće neimaštine izdvojenih, povlaštenih skupina.
Pitanje opravdanosti postojanja II. mirovinskoga stupa, odnosno njegova reformiranja, uznemiruje najviše političare i bankare. Postaje sve jasnije da mirovinska sigurnost nije zajamčena, a ideolozi reforme unaprijed se ograđuju riječima »da je svaki pojedinac sam odgovoran za izbor svojega mirovinskoga fonda«, dakle sam je odgovoran za svoju sigurnost u starosti. Održavani javni i tajni sastanci, savjetovanja i simpoziji, na kojima su tzv. »svjetski stručnjaci« uvjeravali građane i »stručnjake« da će se socijalnim reformama poboljšati ekonomski položaj građana i očuvati njihova sigurnost u starosti, imali su svrhu zavođenja naroda. Dosadašnja iskustva s bankrotima banaka i sličnih srodnih financijskih institucija ne nude optimizam.
Zato je bilo pogrješno i neodgovorno polaziti od pretpostavke idealnoga gospodarskoga napredovanja bez svih mogućih negativnih iznenađenja. Odgovornost države je općenita, ali prema građanima je velika. No država su i svi njezini građani, pa odgovornost treba tražiti i od pojedinaca koji kao državni dužnosnici donose ili provode zakone i odluke o izboru puta u socijalnu sigurnost. Građani su odgovorni za izbor svojih predstavnika i zato ne smiju biti pasivni, a to vrijedi i za predstojeće izbore za Europski parlament.
