Usporedbe nekih statističkih podataka i neriješenih pitanja koja tište umirovljenike pokazuju da se od 2016. do 2019. stanje u mirovinskom nije promijenilo nabolje. Iako se stalno mijenjaju ili dopunjuju mirovinski propisi, odnosi ostaju nepromijenjeni. Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava organizira i usmjerava mirovinski sustav u navodnom interesu poboljšanja položaja osiguranika i umirovljenika, ali se u konkretnim situacijama to ne događa. Naprotiv, reforme koje su provedene više sliče na meteorološku prognozu kojom se najavljuje lijepo vrijeme, a uslijede suše ili druge vremenske nepogode.
Tako je prema podatcima za 2016. g. bilo više korisnika mirovina u odnosu na 2015. g. Istodobno se broj starijega stanovništva stalno povećava, a broj stanovnika smanjuje. Broj korisnika mirovina krajem 2016. g. iznosio je 1 233 375 te je od toga broja 547 000 njih primalo mirovinu nižu od 2000 kuna, od kojih je čak više od 94 000 primalo mirovinu nižu od 500 kn mjesečno. Dakle sve je ispod životnoga minimuma.
Postojeći sustav usklađivanja i povećavanja mirovna taj problem ne samo da ne rješava, nego ga često i povećava. Tako npr. ako bi se mirovine kojim slučajem povećale za 10 posto, to bi povećanje na mirovinu od 500 kn iznosilo 50 kn, a istodobno bi povećanje mirovine od 5000 kn iznosilo 500 kuna. Sljedeće slično povećanje veće mirovine iznosi odmah više nego jedna niska prosječna mirovina. Uvjetno nazvani bogatiji umirovljenici postaju u odnosu na siromašnije umirovljenike još bogatiji pa takva »utrka« sliči na »utrku puža koji bi trebao sustići zeca«. U povijesti hrvatskoga mirovinskoga osiguranja u nekim razdobljima takve su se nelogičnosti ublažavale tako da se uz određeni postotak povećanja, jednak za sve, najnižim korisnicima davao određeni paušalni iznos, koji je činio ubuduće sastavni dio mirovine. To je sprječavalo zaostajanje najnižih mirovina i tako bilo korektiv nepravde koju nosi povećanje u određenom postotku za sve jednako. Predlagači reforma kao da to ne znaju pa i dalje ne provode znanstvene analize i matematičke usporedbe. Zato se događa da demagoškom, ali nepromišljenom isplatom božićnice, mnogi korisnici nižih mirovina izgube pravo na dopunsko osiguranje, a ta im se premija plaća na teret državnoga proračuna.
Poseban problem za novije umirovljenike jest obveza da moraju primati mirovinu preko banaka, a ne preko pošte. Banke su time privilegirane, a umirovljenici iz udaljenijih mjesta moraju putovati radi podizanja mirovina. Navodni razlog za uskraćivanje isplata preko pošte veći su poštanski troškovi, a to je veći izdatak za državni proračun, odnosno mirovinsko.
Reformama koje su stupile na snagu 2019. g. podignut je obvezni radni vijek sa 65 na 67 godina, što je izazvalo protivljenje sindikata, pa neizvjesnost za buduće umirovljenike traje. Za korisnike prijevremenih starosnih mirovina nešto je smanjen postotak umanjenja (ali ne bitno). Međutim, i dalje je to umanjenje ostalo trajno. Neznatnim umanjenjem prijevremene mirovine skrenuta je pozornost s činjenice da je to smanjenje doživotno i da su korisnici prijevremenih starosnih mirovina trajno kažnjeni nižom mirovinom, a u korist ušteda državnoga proračuna. Bilo bi socijalnije i pravednije da je postotak smanjenja možda ostao isti, ali da se nakon proteka najviše pet godina prijevremena mirovina pretvara u starosnu bez umanjenja (tako je bilo prije reforma do 1999. g.). Sindikati bi trebali tu nepravdu prema korisnicima prijevremenih starosnih mirovina više naglašavati. Upitno je zašto Hrvatska stranka umirovljenika, kao navodna braniteljica interesa umirovljenika, o tome šuti, pa se nameće daljnje pitanje opravdanosti postojanja takve stranke.
Primatelji tzv. najniže mirovine, koju neki političari i instantni stručnjaci nazivaju, pa i zamjenjuju s minimalnom mirovinom, kojih ima već više od 250 000, primali su krajem 2018. g. prosječno 1564,79 kn mjesečno, što je također ispod granice siromaštva. Zato je prema statističkim podatcima oko 98 posto mirovina niže od prosječne mjesečne hrvatske plaće. Očito je da najniža mirovina, koja je uvedena prvom reformskom mjerom davne 1998. g., nije uspješno riješila problem siromaštva i to je također velik promašaj svih dosadašnjih reformatora.
U godišnjem izvješću pučke pravobraniteljice za 2018. g., a prema podatcima Eurostata za 2017. g., u Europskoj uniji prisutan je trend rasta broja umirovljenika uz rizik od siromaštva. U EU-u je tomu trendu izloženo 14,4 posto umirovljenika, a u Hrvatskoj u tu skupinu siromaštva spada oko 26 posto umirovljenika. Statistika je još poraznija ako se u obzir uzmu samo korisnici mirovina ostvarenih po općim propisima jer tada u skupinu ispod linije siromaštva otpada čak 52 posto korisnika mirovina. Naime, za 2017. g. bila je utvrđena linija siromaštva u svoti od 2339 kn mjesečnoga prihoda. Takva statistička nejednakost broja korisnika mirovina u odnosu na liniju siromaštva najviše je posljedica velike nejednakosti između visina mirovina umirovljenika koji mirovine ostvaruju po općim propisima u odnosu na one koji mirovine primaju po posebnim propisima (oko 175 000 korisnika).
Dopuštanje rada i primanje plaće uz mirovinu umirovljenicima koji se zapošljavaju do polovice punoga radnoga vremena, iako dobra mjera, ipak krije u sebi opasnost da poslodavci olako otpuštaju radnike koji onda zatraže spas u mirovini pa se nakon toga ponovno zapošljavaju kod istoga ili drugoga poslodavca, ali uz znatno manju plaću…
