Svatko se nečega boji. Čim tko kaže ili čuje: »Strah!« – odmah mu na um padne sve ono što čovjek ne želi doživjeti: vidjeti, čuti, osjetiti. Nije svaki strah jednako snažan ni jednako važan, postoje razumni i nerazumni strahovi.
Razumni su strahovi objektivni, njihovo je ostvarenje vrlo moguće i oni su u većoj mjeri urođeni. To su strahovi koji čovjeku omogućavaju preživljavanje. No zašto oni uopće postoje? Zato što su ljudi bahati i oholi i nemaju povjerenja kad im se nešto kaže. Stoga, da bi se osigurao opstanak čovječanstva, upisani su u ljude. Strah od električnoga udara, brzih riječnih struja i vožnje u suprotnom smjeru primjerice pomaže nam opstati: preživjeti i živjeti.
Nerazumni (iracionalni) strahovi nešto su pak sasvim drugo i oni su daleko zastupljeniji i čine se mnogo snažnijima. Kao što i sam naziv govori, oni su neutemeljeni. Na primjer strah od mraka. Ti strahovi više se temelje na samoj ideji straha nego na objektivnoj opasnosti i, zapravo, logičnoga objašnjenja za tu vrstu straha – nema. Nagađanja ima, ali konačnoga razrješenja – ne. Strah od smrti zacijelo je jedan od najzastupljenijih strahova. Nije neobično bojati se umrijeti na bolan način ili usamljen, kao što nije neobično ni bojati se umrijeti u stanju grijeha. Bojati se umrijeti općenito – to pripada sferi iracionalnih strahova.
Vjeruje li suvremeni vjernik doista, kada »voda dođe do grla«, u vječni život, uskrsnuće tijela i »posljednje stvari«, kako ih Katekizam naziva, uopće? Na svakom je da samomu sebi odgovori na to pitanje. Nije retoričko i zahtijeva odgovor. A molitva ne će škoditi: Gospodine, tebi danas predajemo sve naše nerazumne strahove, tjeskobe, paniku i sve što narušava naše predanje u tvoje ruke i često naš normalan hod svakidašnjicom! Pomozi nam biti tvojima sada i u vječnosti!
