Odlomak iz knjige proroka Izaije pripada drugomu dijelu te knjige koji nastaje u vrijeme progonstva naroda u Babilonu, ali već predviđa i obnovu. Odlomak je obilježen zapovjednim oblicima: tražite, zovite, nek’ ostavi, nek’ se vrati. Na taj način prorok poziva Izraela da ne propusti ono što mu je Bog pripremio, pa i onda kad se to ne uspijeva do kraja razumjeti. Zato i kaže: »Misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti.«
Sve je smješteno u kontekst saveza jer neposredno prije toga teksta Bog govori o vječnom savezu koji će sklopiti sa svojim narodom, pa će njegov narod postati Božjim svjedokom pred svim narodima. Da bi mogli odgovoriti na taj zahtjev, trebaju poslušati Božje zapovjedi. Moraju ga tražiti i moraju ga zvati. Iz načina kako je to rečeno izbija žurnost tih čina jer će biti vremena kad se Boga više ne će moći naći i trenutaka kad ne će biti blizu. Potrebno je da narod prepozna pravi trenutak, trenutak Božjega poziva, i da počne djelovati. Tražiti i zvati Gospodina prije svega znači odvratiti se od svojih grijeha, obratiti se i biti njemu poslušan. Čovjek se pritom ne smije zatvoriti u svijest o vlastitoj grješnosti i nedostatnosti. Naprotiv, mora se sjetiti da je Bog velikodušan u praštanju i upravo je u tome čovjekova teškoća u razumijevanju Boga te se njegove misli čine daleko od naših misli. Kako razumjeti Božju strpljivost i s najvećim zločincem ili njegovu uvijek novu spremnost da oprosti i stotinu puta ponovljeni grijeh? Ljudskim je načinom razmišljanja to nemoguće, no Božji način razmišljanja daleko nadilazi ljudska ograničenja.
U tom smislu lakše je razumjeti i evanđeoski odlomak koji donosi Isusovu prispodobu o radnicima posljednjega sata. Riječ je o još jednoj prispodobi o kraljevstvu nebeskom poput onih koje se nalaze u trinaestom poglavlju Matejeva evanđelja. Dobro je ovdje sjetiti se prispodobe o kukolju u kojoj Isus svaki sud nad ljudskim postupcima odgađa do svršetka svijeta, ili pak prispodobe o ribarskoj mreži u kojoj se nađu i svakovrsne ribe, i dobre i loše. Tek po izvlačenju mreže iz mora dolazi do podjele. Tako i sada, malo prije Isusova mesijanskoga ulaska u Jeruzalem, a to znači i pred kraj njegova javnoga djelovanja, on kraljevstvo nebesko uspoređuje s radnicima u vinogradu. I oni su raznovrsni s obzirom na vrijeme kad su došli raditi u vinograd. Kao što je u prethodnim prispodobama sud pridržan Bogu na svršetku svijeta, tako je i ovdje nagrada pridržana Bogu. On je, reklo bi se, suveren u nagrađivanju čovjeka. Pritom je Bog velikodušan jer daje i posljednjima koliko i prvima. Vidljivo je iz toga da Bog uvažava raznolikost među ljudima. Ne mora ovdje biti samo riječ o tome tko je došao prvi i tko posljednji, nego i o tome tko na koji način štuje Boga ili mu služi. Svatko je dobrodošao i za svakoga je Bog predvidio nagradu. Dovoljno je samo da čovjek shvati, kao u još jednoj od prethodnih prispodoba o kraljevstvu nebeskom, kolika je vrijednost toga kraljevstva i da se isplati sve dati samo da bi se kraljevstvo nebesko zadobilo. Još je jedna pouka ove prispodobe: čovjek se nikada ne smije uspoređivati s drugima. Raznolikost među ljudima tolika je da je nemoguće podvući crtu i reći ovo su sposobnosti jednoga, a ovo drugoga, ovo su darovi jednoga, a ovo drugoga, ovo je napor jednoga, a ovo drugoga, ovo su zasluge jednoga, a ovo drugoga, da bi se onda zaključilo kako kojega od njih Bog treba nagraditi. Božje su misli doista daleko iznad ljudskih misli u tom smislu. Zapravo, Božja strpljivost i njegovo milosrđe, njegova ljubav daleko nadilazi ljudsko ograničeno razumijevanje.
Pavao u Poslanici Filipljanima predstavlja se kao onaj koji životom i smrću, cijelim svojim bićem želi uzveličati Krista. To je onaj Pavao koji u Poslanici Rimljanima govori o krštenju kao o novom životu u Kristu po kojem je čovjek s Kristom sasvim združen u njegovoj muci i uskrsnuću. Apostol je, dakle, otkrio koliko je blago u kraljevstvu nebeskom, te je spreman za njega sve dati. Tu poslanicu on piše iz tamnice i upućuje ju kršćanima u Filipima s kojima ga je vezalo iskreno i duboko prijateljstvo. Njima on otkriva svoja intimna promišljanja o životu i smrti. Sâm bi htio što prije umrijeti kako bi se radovao punom zajedništvu s Gospodinom, a opet osjeća i poziv, poslanje i potrebu nastavka djelovanja u naviještanju evanđelja. Stoga je spreman prihvatiti Božju volju u kojoj pronalazi radost.
Pred svakim je vjernikom poziv da prepozna vrijednost kraljevstva nebeskoga i da po obraćenju sasvim prione uz Krista te živi njegovim životom. To je zapravo jedini kriterij duhovnoga života. Čovjek se ne bi trebao uspoređivati s drugim ljudima, nego s onim jedinim pravim primjerom koji nam je dan, a to je Isus Krist. Potrebno je da svaka osoba neprestano promatra Krista i uočava koliko još ima prostora za rast, ne bi li se kako približila tomu uzoru. Bog tako promatra čovjeka: stvorio ga je s potencijalom da bude svet. Čovjek se ostvaruje ako nastoji iskoristiti taj potencijal. Taj zahtjev za svetošću koji stoji pred svakim uvijek se susreće s Božjom strpljivošću i milosrđem, jer savršen nitko ne može biti.
