Da diljem svijeta jača svojevrstan pokret relativizacije socijalističkoga razdoblja u povijesti XX. stoljeća, koji teče usporedno s jačanjem političkih snaga socijalističkoga predznaka u današnjim društvima, moglo se vidjeti i u načinu na koji je u domaćim i stranim medijima (začuđujuće i crkvenim) prikazan životopis preminuloga najstarijega kardinala na svijetu, slovačkoga nadbiskupa Jozefa Tomka. Poseban bi osvrt zaslužila tema jačanja tih pokreta i stranaka iz politološke i društvene perspektive i njihova nastojanja da u kolektivni zaborav uđe represivni i zločinački karakter socijalizma, no u ozračju svetkovine Velike Gospe bio bi svojevrstan grijeh propusta olako prijeći preko žrtve životnoga svjedočanstva kardinala Tomka. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog rečenice iz brzojava sućuti pape Franje u kojem je progovorio o kardinalu Tomku kao marijanskom vjerniku, kada je napisao da je pokojni kardinal »već u poodmakloj dobi ostajao ustrajan u svakodnevnoj večernjoj molitvi krunice na Trgu sv. Petra, dajući hodočasnicima i turistima lijepo svjedočanstvo ljubavi prema Presvetoj Djevici«.
Naime, čitajući u medijskim objavama kardinalov životopis, gotovo bi se moglo pomisliti da je 1945. došao u Rim na studij u sklopu Erasmus projekta, a ne da je njegov odlazak iz rodne domovine bio posljedica tvrdoga komunističkoga i socijalističkoga režima zbog kojega je za svećenika morao, umjesto u rodnoj domovini, biti zaređen u Rimu 1949. Upravo mu taj režim nije dopuštao povratak u domovinu, pa je u rodnu Slovačku mogao ići tek nakon pada Berlinskoga zida 1989.
Dok su se u izvještajima o njegovoj smrti nizale njegove službe pri Svetoj Stolici (suradnik u Kongregaciji za nauk vjere, generalni tajnik Biskupske sinode, pročelnik Kongregacije za evangelizaciju naroda…), ni riječi nije bilo govora o žrtvi prisilne odvojenosti od domovine, koju je, sudeći po njegovu osobnom svjedočanstvu, pratio utješni zagovor Majke Božje.
Rijetko je, gotovo na razini zavjetne odluke, kardinal Tomko davao intervjue u kojima bi govorio o svojem životu. No kad je za vatikanske novine L’Osservatore Romano 2011. pristao na razgovor o sv. papi Ivanu Pavlu II., iznio je podatke koji pokazuju da je dvojicu crkvenih velikana povezivala ne samo ljubav prema svojim progonjenim narodima i njihovoj žuđenoj slobodi, nego i iznimna ljubav prema Majci Božjoj. Vrijedna su isticanja njegova sjećanja na godinu 1979., kada ga je papa Ivan Pavao II. odlučio zarediti za nadbiskupa i naći rješenje za problem koji je nastao nakon odluke tadašnje čehoslovačke vlade da najviše četiri osobe iz tadašnje države smiju putovati u Rim na ređenje. »Papa me odlučio zarediti u Sikstinskoj kapeli 15. rujna 1979., na blagdan Majke Božje od Sedam Žalosti, zaštitnice Slovačke. Održao je homiliju na slovačkom i dogovorio da Vatikanski radio izravno prenosi slavlje ređenja u razne srednjoeuropske zemlje, a prijenos je bio omogućen i preko austrijske televizije koja se mogla gledati u Slovačkoj. Sikstinska kapela bila je krcata; više od 200 Slovaka koji su zemlju napustili kao turisti stiglo je u zadnji čas, bez dopuštenja režima, i pratilo ceremoniju na ekranu na vratima kapele. Za Slovačku i za Crkvu šutnje to je doista ojačalo nadu.«
Tijelo kardinala Tomka bit će dan nakon Velike Gospe pokopano u Košicama u Slovačkoj, u sjedištu njegove rodne biskupije. Životno svjedočanstvo toga kardinala, velikoga prijatelja hrvatskoga vjerničkoga naroda, baš u ozračju najvećega marijanskoga blagdana, pokazuje da se svaka ideologija može nadvladati: i kada misli da je nepobjediva i kada se lukavo skriva. No u blizini uvijek mora biti Majka Božja.
