Ljudske pogrješke, gluposti i neznanja ne smijemo prečesto trpati pod plašt sudbine. Kakva bi to sudbina htjela ili vodila k tomu da moja majka, predivna osoba, provede 25 godina u duševnoj bolnici? Sudbina zla, đavla, ljudi koji ne znaju što je s čovjekom do njih, sirovi osjećaji, nasumce prihvaćanje »zdravo za gotovo« svega što nam se nudi, djelovanje iz afekta, po instinktu, koji na žalost nije nepogrješiv kao u životinje, nego može biti sirov i prljav, već ovisno o tome koliko smo i kojim motivima se vodimo, samo su neke od stvarnosti s kojima svi živimo. Naravno, puno je toga u našim životima gotovo nesvjesno ili bolje rečeno – mnogo toga činimo a da nismo svjesni. Svjesnost, samosvijest dolazi od Boga. A zavedenost, nesvjesnost, sirovost osjećaja i strasti od đavla. Sada nisam (nismo) u potrebi djelovanja za majku jer jednostavno više nije živa, jer govorim posthumno, ali jako mi je važno javno reći da bi se svatko trebao pitati o svom mišljenju o sudbini i da se pitamo što našemu razumu priječi da konačno istinu razluči od zavedenosti? Mnogo se toga u našem životu događa iz loših afekata koji onda utječu i na kobne pogrješke, premda nas uče da se na vlastitim pogrješkama najbolje uči.
Zato što nam se događaju loše sudbine, mi opetovano i opetovano griješimo, jer smo previše u afektima, a premalo smo Božja bića, bića spoznaje i razuma, intelekta koji nam je darovao Bog. Nije li pogrješno s kršćanskoga gledišta prepustiti se afektima i vjerovati u sudbinu kojoj ništa ne možemo?
Čitatelj, Karlovac
Mnogo je događaja i pojava u našem životu na koje ne možemo uopće ili možemo vrlo malo utjecati. Mnoge se stvari u našim životima ne događaju isključivo našom voljom, a mnoge se događaju i protiv naše volje. Zato vjerojatno i često znamo reći da je riječ o našoj sudbini ili o životnoj sudbini nekoga drugoga koga poznajemo. Kada netko pogine ili umre, ali i kada mu se dogodi nešto pozitivno i lijepo, uobičajeno kažemo: Takva mu je (bila) sudbina!
No mi kao vjernici sve te događaje ne prihvaćamo kao plod »prsta sudbine«, nego kao djelovanje prsta Božjega, to jest svjesni smo da ne možemo na sve u našim životima utjecati i mijenjati, ali sve moramo prihvaćati s vjerom. Pa i teške događaje, poput onoga o kojem pišete – oboljenja Vaše majke, pa i njezine smrti. Mi vjernici ni na smrt ne gledamo kao na sudbinu, nego ju prihvaćamo u vjeri. »Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru« (Mudr 3, 1-3).
U tom je duhu dakle bitno te vanjske okolnosti, pa i uvjete u kojima živimo i djelujemo, ne tumačiti kao sudbinu, kao neku »neosobnu silu« i snagu koja djeluje na nas i o nama odlučuje, nego da sve u vjeri prihvaćamo kao dio Božjega plana s nama i da se pri tome pouzdajemo u providnost Boga koji je naš Otac i koji je za nas žrtvovao čak svoga sina Isusa kako bi nas on, po muci, križu i uskrsnuću, otkupio od grijeha, te ostao trajno prisutan među nama po sakramentima koje slavimo.
Otkupljenjem od grijeha Isus nam je i vratio naše prvotno ljudsko dostojanstvo koje je ozbiljno narušeno i vjerovanjem u sudbinu i prepuštanjem mračnim silama koje bi upravljale nama, jer se time niječe i slobodna volja koju nam je Bog, bez obzira na naše slabosti i grijehe, ostavio i ostavlja. No, kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve, Bog i po stvaranju stvorenje ne prepušta njemu samomu, nego mu daje »ne samo da bude i da postoji, nego ga svaki čas uzdržava u bitku, daje mu da djeluje i nosi ga prema njegovu cilju«. »Priznati tu potpunu ovisnost o Stvoritelju izvor je mudrosti i slobode, radosti i povjerenja: ‘Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio, jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života’ (Mudr 11, 24-26)«, piše KKC u broju 301. U broju 302 tumači da Bog ostvaruje svoj naum po svojoj providnosti, a vjerovanje u sudbinu zapravo je praznovjerje: »Stvorenje ima svoju vlastitu dobrotu i savršenost, ali iz Stvoriteljevih ruku nije izašlo posve završeno. Stvoreno je kao nešto ‘na putu (‘in statu viae’) prema nekom konačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići. Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću. Svojom providnošću Bog čuva i ravna sve što je stvorio; snaga joj se ‘prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja svemirom’ (Mudr 8, 1). Jer ‘sve je nago i razgoljeno pred njenim očima’ (Heb 4, 13), pa i ono što budu proizveli slobodni čini stvorova.«
I Sveto pismo jasno nam govori da je »skrb božanske providnosti konkretna i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja« (KKC 303), ali »Bog svojim stvorovima ne daje samo da budu, nego također dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima i tako surađuju na ispunjavanju njegova nauma« (KKC 306). »Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralačko djelo, da mu usavrše sklad za dobro svoje i za dobro bližnjih. Iako su ljudi često nesvjesni suradnici volje Božje, mogu oni i promišljeno ući u božanski plan svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju ‘suradnici Božji’ (1 Kor 3, 9; 1 Sol 3, 2) i suradnici njegova Kraljevstva« (KKC 307).
