Skladatelj, tekstopisac, aranžer, producent, interpret, instrumentalist Zoran Jašek u svojem bogatom opusu napravio je iskorak. U suradnji s Perom Roganom, koji je napisao tekstove, godinu je dana skladao oratorij o kardinalu Alojziju Stepincu. Oratorij je, naime, glazbena vrsta vrlo slična operi, ali se ne izvodi na sceni, nema pokreta, nego u koncertnoj dvorani ili crkvi. Najčešće je pisan za orkestar, zbor i soliste. Svoj oratorij podijelio je na 10 stavaka, a skladan je za simfonijski orkestar, zbor i soliste.
»Kardinalu Stepincu nanesena je velika nepravda koja još traje. Slučajno sam došao do članka o njemu, jako me je sve zainteresiralo pa sam mnogo pročitao, valjda sve što je pisano o njemu. Kardinal Stepinac velik je vjernik, osoba koja je neustrašivo vodila Crkvu u najtežim vremenima, osoba koja je pomagala drugima, borila se za pravdu, istinu, štitila maloga čovjeka. Nije pogodovao političkim sustavima, nego je živio život svojega naroda i pogodovao samo evanđelju, a posebno me dirnulo njegovo štovanje Blažene Djevice Marije. U našem oratoriju Pero i ja nismo išli u dubine, to prepuštamo povjesničarima, teolozima, sociolozima i inim znanstvenicima. Mi smo kronološki u kratkim crtama ispričali kroz glazbu njegov život kao duhovne i pobožne osobe koja je slijedila Krista i živjela evanđelje.«
Glazbenik Jašek ističe da je skladanjem oratorija želio skrenuti pozornost na bl. Alojzija Stepinca te na glazbeni način pridonijeti da se proglasi svetim. Otkrio je zašto zadnji stavak nije dovršen. »U zadnjem stavku umjesto glazbe narator čita molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Nakana mi je da oratorijem molimo da kardinala Stepinca proglase svetim, a kad se to dogodi, zadnji će stavak biti i glazbeno uobličen. Svaki od deset stavaka predstavlja sličicu iz njegova bogatoga duhovnoga života. Naime, narator je taj koji na početku publiku uvodi u radnju s nekoliko Stepinčevih riječi, a na kraju moli za njega da postane svet.«
Skladatelj Jašek navodi da šire mnoštvo često nema priliku slušati ozbiljnu glazbu, ali zato ju treba ponuditi. »Prije nekoliko dana nazočio sam operi ‘Ero s onoga svijeta’ na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu. Bilo je jako lijepo, a prisutno je bilo nekoliko tisuća ljudi. Lijepo i fascinantno. Zato vjerujem i da naš oratorij može pronaći put do šire publike. Svjestan sam da je potreban golem izvođački aparat, ali se toplo nadam da će netko mjerodavan izraziti želju i upustiti se u koncertno izvođenje.«
Voditelj crkvenih zborova i skladatelj Jašek uvjeren je da postoji dovoljno kvalitetnih zborovođa po župama. »Možda nema dovoljno kompetentnih, ali s druge strane što je cilj pjevanja u župnom zboru? To je svakako uveličati misno slavlje, razne svetkovine, ali je i druženje vrlo važno. Ako bilo tko probudi u nekom ljubav i želju za pjevanjem, to je golem uspjeh. Bilo bi vrlo zgodno organizirati po župama seminare i demonstrirati rad sa zborom. Nije uzalud ona uzrečica: tko pjeva dvostruko moli. U svakom slučaju lijepo je na misi čuti lijepo i kvalitetno pjevanje, pogotovo kad ono povuče cijeli puk u posebnu duhovnu dimenziju.«
Pojašnjavajući pojam »duhovne glazbe«, Jašek napominje: »Termin ‘duhovna glazba’ malo je nespretan jer zapravo sva glazba izlazi iz duha, iz intelekta njenoga stvaraoca. Za stvaranje glazbe potreban je golem talent, koji rijetki imaju. Sjetimo se velikoga Beethovena koji je svoja genijalna djela pisao u potpunoj gluhoći. Ona su izišla iz njega, iz njegova duha i nutrine, on ih je itekako čuo u svojoj glavi tim unutarnjim sluhom. Možda je spretniji izraz liturgijska glazba, sakralna glazba, glazba s određenom tematikom.«
O tome kako ocjenjuje glazbenu kulturu u Hrvatskoj, posebno u školama, glazbenik Jašek kaže: »Čini mi se da je kod mladih previše istočnih utjecaja. Mnogi su tekstovi siromašni, bez poruke, bez pedagoške vrijednosti, a mladi ih gutaju. Mislim da taj fenomen treba mnogo ozbiljnije istražiti i poraditi na tome da se on prevlada i da mu se pristupi ozbiljnije. Nužno je uvoditi više glazbene kulture. Svoja predavanja u školi temeljim na slušanju glazbe, sve vrste glazbe. Razgovaramo, analiziramo, uspoređujemo. U otvorenim razgovorima pedagoga i učenika mnoge se stvari mogu postaviti na svoje mjesto. Na žalost kod nas se vrlo brzo gube vrijednosti. Kad navrši 40 godina, pjevač ide u ropotarnicu, takvi smo. Amerika je Sinatru slavila i kad je imao 70 godina. Hrvatska je mala zemlja s mnogo darovitih. Svaka generacija iznjedri neka nova imena i treba ih podržati. Međutim, produkcija televizijskih natjecateljskih emisija je pretjerana. Ista imena plešu, pjevaju, kuhaju i sl. A taj uspjeh i promocija su instant. Mora postojati temelj, nije dovoljan samo talent. Stručnjaci kažu da je talent oko 25 %, a ostalo je rad, disciplina i sreća.«
Kompozitor Jašek napisao je i aranžirao 400-tinjak objavljenih skladba koje su izvodili mnogi. Pisao je glazbu i za kazalište, a i sam je pjevao i snimio nekoliko albuma te kao gitarist snimio nosač zvuka s božićnim pjesmama. Štoviše, 32 godine radio je kao scenski glazbenik i korepetitor u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), 12 godina bio je glazbeni urednik marketinškoga programa HTV-a, a putovao je diljem svijeta. »Bio sam devet puta u Australiji, obišao sam bivši Sovjetski Savez, Ameriku, Kanadu, a o Europi da i ne govorim. U Australiji u Melbourneu živio sam dvije godine i osnovao dječji zbor ‘Hrvatski mališani’. Snimili smo album i mnogo smo nastupali. Nakon toga osnovao sam i vodio dječji zbor ‘Zagrebačka škvadra’ i ‘Prva ljubav’.
Mogu jedan dan ili dva biti umoran, zasićen, ali već treći dan punom parom radim dalje jer živim glazbu. Cijeli moj život zapravo je glazba. Mislim da se sve može samo ako iz dna duše čovjek to voli. Volim rad s djecom i djeca me vole i slijede. Volim stvarati i lijepo je kad nešto ostane iza mene jer svijet ne završava sa mnom. Uvrstili su me u knjigu 100 najuspješnijih Hrvata koji su djelovali u Australiji. Posebno me raduje i u meni je ostavilo snažan pečat to što su mi rekli: ‘Mnogi su glazbenici dolazili, zabavljali nas i naravno zaradili, ali vi, profesore, ostavili ste traga.’ Na primjer, jedna je majka plakala kada je njezina curica nakon pet godina prvi put izgovorila hrvatsku riječ. I kako onda ne bih radio i volio to.«
Glazbenik, pedagog i skladatelj Jašek oženjen je i 40 godina živi u braku sa suprugom Zlaticom, za koju kaže da je iznimno strpljiva te se uz njezinu potporu posvetio glazbi. Kći Martina maturirala je na glazbenoj školi kao sviračica oboe i diplomirala novinarstvo, a danas radi na HTV-u. Sin Marko je glazbenik, vrlo talentiran i uspješan kao skladatelj i pjevač. Diplomirao je na glazbenoj akademiji i danas osim kao skladatelj radi kao pedagog na školi te vodi kulturno-umjetnička društva, zborove i soliste. Istodobno, Jašek ističe da je sretan djed petero unučadi. »Danas radim kao pedagog i s djecom i odraslima. Radim na školi kao profesor glazbene kulture te vodim tamburaške sekcije i pjevače po amaterskim društvima. Dirigent sam i orguljaš u prekrasnom župnom zboru u Rakovu Potoku.«
