Endokrini disruptori stručni je naziv za skupinu kemikalija koje nepovoljno utječu na hormonsku ravnotežu ljudi i drugih živih bića. Nije riječ o egzotičnim kemijskim tvarima, nego o spojevima koji se nalaze u »svakodnevnom okolišu« čovjeka, o spojevima kojima su ljudi stalno ili često izloženi. Zbog narušavanja hormonskih funkcija u tijelu prikladno ih je nazvati hormonskim otrovima.
U toj skupini spojeva posebno se ističu bisfenol A, koji se nalazi u polikarbonatnoj ambalaži i aluminijskim limenkama, na računima i novčanicama, zatim dioksini koji su produkt spaljivanja otpada, mnogi pesticidi poput atrazina i glifozata, ftalati, koji služe kao omekšivači plastike i kao prehrambeni aditivi, polibromirani difenileteri (PBDE) koji služe kao usporivači gorenja i ubačeni su u mnoge materijale i proizvode poput namještaja, teški metali poput olova, žive i arsena, perfluorirane kemikalije koje se rabe u proizvodnji teflona, te glikol-eteri koji služe kao otapala u različitim bojama ili kozmetičkim proizvodima. Na crnoj se listi nalaze i parabeni, triklosan, formaldehid, paration, perklorati…
Endokrini disruptori su, dakle, skupina strukturno vrlo raznolikih spojeva koje povezuje sličan biološki učinak – stvaranje hormonskoga kaosa u organizmu. Narušena hormonska slika čovjeka dovodi do domino-efekta: neuroloških, imunoloških, reproduktivnih i kardiovaskularnih poremećaja. Stoga ne čudi da zdravstveni trošak endokrinih disruptora u Europskoj uniji iznosi gotovo 200 milijardi eura godišnje.
Osim što su poseban javnozdravstveni problem, ove su godine endokrini disrutpori postali žarište političkih sukoba unutar Europske unije, ali i transatlantskih sukoba između regulacijskih institucija SAD-a i EU-a. Europski parlament već godinama zahtijeva eliminaciju svih endokrinih disruptora s tržišta, a u SAD-u to smatraju gušenjem proizvodnje i napretka. Naprotiv, pobornici zabrane tih kemikalija tvrde da zabrane potiču industriju na inovaciju, na razvoj novih, zamjenskih materijala i proizvoda. U svakom slučaju, a posebice tijekom transatlantskih pregovora (TTIP), predstavnici će europskih institucija biti na ispitu dosljednosti spram načela opreznosti koje su sami, kao zaštitni mehanizam, ugradili u europsko zakonodavstvo (još od 2000. godine).
U pozadini mnogih sukoba o štetnosti endokrinih disruptora nalaze se, zapravo, temeljni znanstveni prijepori. Toksikološki profil endokrinih disruptora bitno se razlikuje od klasičnih kemikalija. Oni ne slijede konvencionalni linearni odnos doze i biološkoga učinka. U tradicionalnoj je toksikologiji poznato da se djelovanje neke tvari dvostruko smanji ako se dvostruko smanji doza te tvari. Za endokrine disruptore to pravilo ne vrijedi. Njihov je biološki učinak mjerljiv tek pri vrlo niskim koncentracijama. Štoviše, djelovanje endokrinih disruptora pri niskim dozama gubi se pri njihovu povećanju.
Taj toksikološki paradoks dodatno je »zapetljan« činjenicom da se mnogi endokrini disruptori u okolišu pojavljuju u smjesama te tako međusobno pojačavaju svoja djelovanja. U tradicionalnoj toksikologiji biološki se učinak tvari određuje za svaku kemikaliju zasebno, no to je za endokrine disruptore – neprikladno. Zahtjev za toksikologijom kemijske smjese regulacijska je novost koju izbjegavaju mnogi stručnjaci. Jedni, zbog inercije i komocije, ostaju privrženi staromodnim toksikološkim konceptima, a drugi, zbog interesa industrije i zagađivača, nove toksikološke spoznaje prozivaju mitologijom i ideologijom.
Upravo na temelju tih znanstvenih prijepora razvijaju se sporovi između različitih institucija nadležnih za zaštitu zdravlja ljudi i okoliša, između država članica Europske unije i SAD-a zbog regulacijskih politika, između udruga građana i kemijske industrije te između predstavnika medija i struke o sigurnosti odnosno štetnosti endokrinih disruptora.
