Tko je svećenik? On je Božji zagovornik i prijatelj. Svećenik je pozvan biti ljubljeni učenik, koji se oslanja na Isusovo srce da čuje što Isus govori u svojoj muci, smrti i uskrsnuću. Pozvan je na jedinstvo s Bogom kako bi laike doveo do odnosa s Njime. On je posrednik koji čini nešto životno važno za ljude što oni sami ne mogu učiniti.
Sveti pisci reći će da je on Gospodinov vitez. Što to u slici viteza izaziva divljenje? To je da se bori za nešto dobro, naporno radi na postizanju plemenita cilja. Vitez žrtvom služi dobru, njime se ispunjava i nagrađuje. Borba, žrtva, služenje. Nisu to riječi koje su svijetu privlačne, ali jesu mladićima koji u sebi nose želju za uzvišenim izazovima. U tome imaju Kristovu potporu, primjer i prijateljstvo. U Markovu evanđelju jasno je koja je prva zadaća, prvi poziv njegovih »vitezova«. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle (Mk 3, 14). Uza sve zadaće i poslove, biti sa svojim Kraljem prvi je poziv. Tu »vitez« dobiva utjehu, potporu i upute za život. Bez redovitih susreta s Kristom, ne će daleko.
Svećenici su kroz stoljeća – od Augustina i Tome Akvinskoga do Franje Ksaverskoga i Ivana Marije Vianneya – potomci tih prvih prijatelja i učenika Gospodinovih. Bili su potrebni u svakom vremenu, a potrebni su i danas. Boga treba štovati, Kraljevstvo nebesko naviještati, siromasima služiti i sakramente dijeliti.
Duhovni oci potrebni su posebno u današnje doba, kada rastuća plima sekularizma prijeti nadvladati religiozni osjećaj. Čovjek je predodređen za Boga i nikada ne će zadovoljiti najdublju čežnju srca ako se odvoji od Njega.
Sekularistička ideologija uči da dovoljne količine bogatstva, zadovoljstva, moći ili časti čine čovjeka sretnim. Tko će se tomu suprotstaviti? Tko će ovoj današnjoj »kulturi« govoriti o ljepoti Božjoj? Tko će ljude podsjetiti da naši životi nisu za nas, nego za druge? Tko će razlamati riječi evanđelja i hraniti vjernike Tijelom i Krvlju Kristovom? Zato su nam potrebni svećenici.
