Kako bi svojim radom i općenito životom omilio Bogu, kršćaninu su potrebni i svakodnevni trenutci molitve. Treba pronaći ravnotežu između molitve i rada. Vremenska dužina i učestalost molitve ovisi o staležu, profesiji i slično. Nije uvijek lako pronaći tu ravnotežu te se stoga nerijetko događaju krajnosti: bilo da se pretjeruje s molitvom i pobožnostima na štetu posla bilo u poslu i drugim aktivnostima na štetu molitve.
Glede pretjerivanja u pobožnostima najčešći uzrok tomu jesu ugoda i užitak koje osoba nalazi u molitvi i drugim pobožnostima. To pretjerivanje u molitvi, pobožnostima i pokorama poradi osjetne ugode i užitka sv. Ivan od Križa naziva »duhovnom neumjerenošću« i znakom »velike nesavršenosti« i pomanjkanja »čiste vjere« (usp. 1 TN 6).
No puno je više, čini se, onih koji upadaju u drugu krajnost: pretjeruju u radu i aktivnostima na štetu molitve, bilo da im je teško i dosadno moliti pa bježe u aktivnosti bilo što molitvu smatraju gubitkom vremena jer samo rad cijene i misle da će samo radom svojih ruku poboljšati svijet. Takvi zaboravljaju da bez pomoći odozgor, bez autentične molitve, koja će najprije mijenjati njih, nema ni boljega svijeta.
Kao što ljubav prema Bogu i prema bližnjemu idu skupa, tako i molitva i rad idu skupa. To dvoje je neodvojivo. Da bi čovjek mogao ljubiti Boga i bližnje, potrebno je najprije da se i sam napaja na izvoru ljubavi. U mjeri u kojoj se otvara ljubavi Božjoj on može voljeti druge. Upravo je molitva to privilegirano vrijeme u kojem se čovjek prepušta ljubavi Božjoj, dopušta da ga Bog ljubi. Stoga bi molitva – makar kratka – trebala ići ispred rada, tj. prije početka dnevnih aktivnosti. Važno je započeti dan s molitvom kako bi se »svako djelo i radnja s Bogom započimalo i s Njime se dovršavalo«.
Svima onima koji zbog brojnih obveza i aktivnosti zanemaruju molitvu sv. Ivan od Križa upućuje oštru kritiku: »Oni koji su veoma aktivni i koji misle da će svojim propovijedima i vanjskim djelima obići cijeli svijet, neka se upitaju ne bi li više koristili Crkvi i ne bi li Bogu postali mnogo miliji (…) kad bi odvojili barem polovicu svoga vremena za boravak s Bogom u molitvi. Tada bi sigurno postigli više s manje napora, (…) i to po zasluzi svoje molitve i duhovnim snagama koje bi zahvaljujući molitvi stekli; u protivnom, sve će se svesti na uzaludnu buku i postat će beskorisno, a nerijetko će biti i štete« (DS 29,3).
