Uređena država u demokratskom svijetu obično ima tri centra moći: predsjednika, premijera i parlament, odnosno sabor. Država će dobro funkcionirati ako nositelji tih centara moći budu vjerni zakonima kojima se moraju pokoravati i spomenuti centri moći. Naposljetku narod je nositelj prava i moći u svakoj državi. Spomenuti centri moći dobro će funkcionirati dok budu služili narodu i pridonosili njegovu blagostanju.
Međutim, centri moći u jednoj državi mogu se izopačiti i postati mali ili veliki diktatori koji onda zloupotrebljavaju povjerenu im moć. Tako predsjednik države, koji obično zapovijeda vojskom, može izvesti vojni udar i preuzeti svu vlast u zemlji. To je diktatura predsjedničke moći. Isto tako premijer vlade koji ima izvršnu vlast može se prometnuti u diktatora koji samovoljno o svemu odlučuje. I parlament može prijeći u diktaturu ako donese zakone koji tlače narod umjesto da mu pomažu da materijalno i duhovno napreduje.
Spomenuti centri moći u državi samo su okvir da bolje shvatimo silnu važnost centara moći koje svi mi kao pojedinci u sebi imamo. To su pamćenje, razum i slobodna volja. To su ljudske sposobnosti koje bi trebale služiti čovjeku i pridonositi njegovu tjelesnomu, duševnomu i duhovnomu blagostanju. Međutim, ti centri moći mogu se izopačiti i postati pravi diktatori.
Pamćenje u sebi uključuje svu našu prošlost. Ona je primarno emocionalne, ali i intelektualne naravi. Afektivna memorija skladište je naših doživljenih ugodnih i bolnih emocija. Intelektualna memorija sadrži sve misli i ideje koje smo imali u svom umu. Kad se otrgne od cjeline ličnosti, pamćenje kao centar moći postaje diktator. To se najbolje vidi u psihopatologiji. Opsesivno-kompulzivna neuroza diktatura je ideja i emocija koje se nametnu takvom silinom da zagorčavaju život osobe. Prisilne su misli diktatura neurotičnoga pamćenja koje se ne zna kontrolirati. Histerična je neuroza diktatura emocija koje se ne mogu kontrolirati. Depresija je diktatura negativnih i pesimističnih misli koje bombardiraju mozak i izazivaju negativne i bolne emocije. Naivnost je diktatura optimističnih misli bez pokrića. Globalni pokret new age svojom ideologijom jako promiče naivni optimizam. Samo dobrim željama ne mijenja se ni svijet ni pojedinac. Ne može čovjek biti na zapovijed sretan. Sreća traži temelj, a to je ispravan život orijentiran prema istinskim vrjednotama.
Razum se također može pretvoriti u diktatora. To se događa onda kad se on posve emancipira od volje Božje, od emocija i drugih sposobnosti koje čovjek kao osoba ima. U filozofiji se to naziva racionalizam. To je diktatura razuma koji sve prilagođava svojemu ograničenu načinu shvaćanja. U psihologiji se to naziva obrambeni mehanizam racionalizacije. To je diktatura razuma koji opravdava svoje sebične interese i izmišlja razloge da zaštiti svoju umišljenu veličinu ili da prikrije slabosti osobe. Racionalizam je diktatura razuma koji nije otvoren za Misterij, koji ne prihvaća postojanje stvarnosti koja ga nadilazi i koju on ne može do kraja shvatiti.
Naposljetku slobodna volja također može postati diktator. To biva onda kad se ona otrgne zdravu razumu, univerzalnim moralnim principima, Božjim zapovijedima i, konačno, volji Božjoj. Tada slobodna volja postaje samovolja. To je najopasniji diktator koji vodi čitavu osobu u propast. Samovolja živi od neukroćenih požuda i razuzdanih strasti. Ona vidi i ostvaruje samo svoje želje, traži samo svoja prava, želi očuvati samo svoj život, a spremna je gaziti po glavama drugih osoba i uništavati njihove živote. To je diktatura slobodne, zapravo zarobljene volje.
Svaka diktatura je izrod, izopačenje neke vrijednosti. Ni država ni pojedinac ne mogu se normalno razvijati ni dobro napredovati pod diktaturom izopačenih centara moći. Za dobro države i naroda diktatura se mora okrenuti u slobodu. To se može ostvariti legalno ili revolucijom.
Legalni put su demokratski izbori i referendum naroda. Pred izbore se puno dobrih stvari obećava tako da olako povjerujemo u ono što želimo čuti od svojih političara, koji nakon izbora uglavnom brzo zaborave što su obećavali pa narod ostane izigran. I na referendumu je teško ostvariti legitimna prava naroda jer otuđeni centri moći imaju mehanizme kojim mogu velikim dijelom utjecati na uskraćivanje prava naroda da referendumom odlučuje o svojoj sudbini.
Drugi način oslobađanja od diktature otuđenih centara moći je revolucija. Za njezin uspjeh potrebna je kritična masa naroda. Nju nije lako postići, a ni revolucijom nije lako upravljati i lako se može otrgnuti kontroli i postati nova diktatura kao što je to bio slučaj s Francuskom revolucijom. Međutim, kad se postigne kritična masa i kad se revolucija usmjeri na postizanje pozitivnih vrijednosti i na ostvarenje legitimnih ciljeva i prava na slobodu i samostalnost, revolucija postiže svoj cilj. U istinskom zajedništvu naroda oslobađa se golema snaga jedinstva kojom se postižu veliki ciljevi i ostvaruju željeni ideali. Otuđeni centri moći jako se boje istinskoga jedinstva i zajedništva naroda jer to je sila kojom oni onda ne mogu manipulirati. Jedinstvo i zajedništvo hrvatskoga naroda koje se pokrenulo nakon senzacionalnoga uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije silna je moć koja može pokrenuti pozitivne promjene neslućenih razmjera. Istinski lideri naroda trebali bi prepoznati ovu probuđenu moć i usmjeriti je na konstruktivnu promjenu na ekonomskom, kulturnom, društvenom, duhovnom i svakom drugom području naše države i društva u cjelini.
U osobnom životu svakoga pojedinca također se može srušiti diktatura otuđenih centara moći. To se postiže metodom ora et labora. Molitvom i radom na sebi. Na prvom je mjestu milost Božja, zato treba molitvom osigurati prohod milosti Božjoj koja ima moć srušiti unutarnje diktatore duše. Uz predanje milosti Božjoj potrebno je također raditi na sebi. Sam Isus kaže: »Moj Otac radi, i ja radim«, zar ne bismo onda i mi trebali raditi na sebi. Onaj mali dio svemira koji mogu promijeniti, to sam ja sam. Ono što ja sam ne mogu promijeniti, učinit će to milost Božja, ali ne na magijski način, prema geslu: »Bože, čuvaj Hrvatsku, a ja odoh u Njemačku«, nego metodom ostanka tu gdje jesam. Ostajem tu, ne bježim od sebe, ne bježim u iluzije, nego prihvaćam izazove života i hrabro mijenjam sebe. Milost će usavršiti ono što ja ne mogu, svjedoči nam sv. Pavao. Ali ja moram pokušati i učiniti ono malo što trebam i mogu.
Revolucija kojom se ruši diktatura otuđenih centara moći u svakoj osobi događa se istinskim obraćenjem. Obraćenje ili promjena vlastitoga srca najveća je revolucija koju treba poduzeti u svom životu. Za uspjeh revolucije u jednoj državi potrebna je kritična masa naroda. Za uspjeh revolucije obraćenja vlastitoga srca potrebna je kritična masa istinske želje za promjenom, zatim kritična masa autentične poniznosti i jake vjere te pouzdanja u Boga kojemu ništa nije nemoguće. Za razliku od drugih revolucionara ovoga svijeta koji žele postići promjenu otuđenoga režima neke vlasti, Isus nam poručuje da je najvažnija, a i najteža revolucija koju treba provesti u samom sebi.
Duhovne su vježbe proces stvaranja kritične mase nutarnjega raspoloženja u kojem se događa autentična revolucija obraćenja srca. Tko se u duhovnim vježbama ustrajno i vjerno izlaže Božjoj riječi i njegovoj milosti, taj biva ozračen spasonosnom Božjom snagom koja mijenja pojedinca i svijet.
Sv. Ignacije Lojolski, koji je prema profesoru dubinske psihologije na »Gregoriani« Luigiju Rulliju bio veliki psiholog (uz sv. Pavla i sv. Augustina), na kraju duhovnih vježba donosi molitvu predanja u kojoj se kaže: »Primi, Gospodine, sve moje pamćenje, razum i svu moju slobodnu volju. Ti si mi sve to dao, Tebi opet sve vraćam. Daj mi samo svoju milost i svoju ljubav i dosta sam bogat i ne tražim ništa više. Amen.«
Evo najboljega načina da srušimo u sebi diktaturu otuđenih centara moći: da svoje pamćenje, razum i slobodnu volju predamo posve Bogu, koji onda svojom milošću preobražava te centre moći tako da oni nisu više zaprjeka, nego velika snaga na putu ostvarenja konačnoga smisla našega života. Preobraženi i otkupljeni centri moći u nama tražit će prije svega slavu Božju i vršiti njegovu volju te će na taj način pridonijeti ostvarenju nas samih, i to na vrhunski, božanski način. To je želio reći sv. Pavao kad je napisao u poslanici Galaćanima (20, 2): »Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.« U konačnici sve se svodi na temeljni zakon duhovnoga života koji je postavio Isus kad je rekao da zrno pšenično donosi silno velik, pa i stostruk rod tek onda kad istrune, kad umre sebi. Čovjek ima i zauvijek ostaje njegovo samo ono što iz ljubavi pokloni Bogu i bližnjemu. Samo ono što Bog u čovjeku preobrazi postaje vječno i neuništivo.
Na kraju postavimo sebi pitanje: Iz kojega centra moći u sebi ja djelujem? Najjači centar moći u svakom je čovjeku čisto srce koje vjeruje, koje se uzda u Boga i koje nesebično ljubi. Tu je naša moć i najveća snaga. Kroz takvo srce djeluje Duh Sveti. A sv. Pavao nam svjedoči da Duh Sveti razlijeva ljubav Božju u naše srce (Rim 5, 5). Snagom te ljubavi ostvarujemo Božji plan i postižemo najveći stupanj ostvarenja sebe. Zato svakodnevno upućujmo Bogu svoj vapaj iz dubine svoje duše: »Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!« (Ps 51, 12).
