Koliko stranaca živi i radi u Hrvatskoj? Službeni pokazatelji kažu da radi 86 032 stranaca, a prema popisu ih živi 28 784. No demografi, koje je na stranicama Večernjega lista ugostila Dijana Jurasić, procjenjuju više, da ih je čak oko 110 tisuća, što znači da barem 80 000 nije popisano. Većinom su to strani radnici, mahom sezonci. I u doba kada u Hrvatskoj kronično nedostaje učitelja i kada se u nastavu povlače umirovljeni kadrovi, čude oni koji smatraju da je rješenje toga problema u nastavi preko ekrana i nastavi na daljinu. Nedavno je proslavljen Svjetski dan učitelja, onih kojih na hijerarhijskoj ljestvici u Hrvatskoj već dulje nema. Promatrani su kroz pretjeran broj odlikaša, činjenicu da su spremni i štrajkati za veće plaće dok istodobno učenici moraju na instrukcije jer ih većina na satu ništa nije razumjela. Promatrani su i kroz činjenicu da bi uskoro, ponovno samo u Hrvatskoj, isti ti ključni ljudi mogli premašiti ili u ponekim mjestima već jesu promašili broj učenika kojima predaju – jer djece u svim školama Hrvatske sve je manje… Ipak u moru negative ima, srećom, i odličnih – i to 513 nastavnika i učitelja, profesora koji su proglašeni najboljim učiteljima nastavnicima i profesorima i za to će biti nagrađeni iznosom od 10 000 kuna bruto, o čemu je za Večernji list pisala Lana Kovačević.
Marija Cvrtila pak pisala je u Slobodnoj Dalmaciji o zatvaranju malih škola u Dalmaciji, što ne prolazi bez protivljenja. Ravnatelje nekoliko malih brdsko-planinskih i otočnih škola po Dalmaciji prijedlozi o ukidanju škola ne iznenađuju, ali ih smatraju besmislenima, jednako kao i prijedlog iz novoga zakona da bi djeca u malim školama gdje nema stručnih nastavnika nastavu iz pojedinih predmeta mogla slušati – na daljinu preko mrežnih tehnologija. Zatvaranje malih škola zadnji je čavao u »drvo života« ionako demografijom opustošenih brojnih hrvatskih krajeva – odavno upozoravaju hrvatski demografi. Iako se svake godine zbog manjka učenika ugasi po nekoliko malih područnih škola, nije rijetkost da se u sklopu reforma ili određenih zakonskih izmjena pojavi i ideja o potrebi preispitivanja mreže škola na način koji dovodi u pitanje i opstojnost malih matičnih škola. U nedostatku bilo kakva dodatnoga obrazloženja iz resornoga Ministarstva znanosti i obrazovanja što će to u konačnici značiti, u stručnoj se javnosti nametnuo logičan zaključak da to vodi prema ukidanju škola s manje od 150 učenika, ili u najmanju ruku upitnoj (administrativnoj) transformaciji koja bi kao posljedicu mogla imati radničke viškove po školama.
»Otkad sam ravnatelj neprestano se govori o zatvaranju malih škola. To je kao nekakav Damaklov mač koji nam visi nad glavom. Razmišlja li netko o posljedicama takvih odluka? Našu školu pohađaju djeca iz sedam naselja, vozi autobus, nekima je škola udaljena i 24 kilometra.
Malo smo mjesto, odvojeno od glavne ceste 15 kilometara, prometna povezanost s Dubrovnikom je loša. Borimo se da opstanemo, a zatvaranjem škola ljudi će još više bježati odavde«, rekao je za Slobodnu Zlatko Volaverić, ravnatelj OŠ »Primorje« iz Smokovljana u Dubrovačkom primorju, male matične škole sa samo 34 učenika, čiji su učenici prije nekoliko godina postali državni prvaci, a godinu dana poslije viceprvaci na natjecanju u poznavanju prometnih propisa. »A oko škole nema ni zebre ni semafora«, kaže ravnatelj Volarević o svojim srčanim đacima.
Osnovna škola »Trpanj« najmanja je na Pelješcu sa samo 32 učenika, a ravnatelj Lovro Dabelić postavlja pitanje je li netko svjestan kakve bi ekonomske i demografske posljedice imala odluka o ukidanju obrazovnih ustanova poput njegove. »Ne postoji javni prijevoz od nas do ostalih škola na Pelješcu. Naša škola jedina je u općini Trpanj (750 stanovnika) i uz općinu jedina institucija koja je ovdje opstala. To bi bilo tragično za državu.«
Nikako nije za ukidanje škola s manje od 150 učenika ni Ana Bravić, dugogodišnja ravnateljica OŠ »Stjepan Radić« iz Tijarice, male škole u Splitsko-dalmatinskoj županiji s posebnim uvjetima rada, u čijim klupama sjedi ukupno 11 osnovnoškolaca. Prema kriteriju od 150 učenika u Dalmatinskoj zagori ostale bi samo škole u većim mjestima – Kninu, Sinju, Trilju i Imotskom. U njezinu školu dolaze djeca iz šest, sedam okolnih naselja, s golemoga područja u blizini granice s BiH, koja u školu autobusom putuju i po sat i pol vremena. »Raspisat ćemo natječaj, za učitelje fizike, ali ne očekujemo ništa. Sada taj predmet predaje učiteljica matematike. Ipak bolje i netko s manje stručnih kvalifikacija, a da nastava bude uživo nego online nastava«, poručuje ravnateljica Bravić.
Na Visu u živopisnoj Komiži osnovna je škola istoimenoga naziva s ukupno 69 učenika. Ravnateljica Melita Mardešić nema dvojbi kada je u pitanju opstojnost malih škola. Tri škole na Visu imaju manje od 150 učenika, a tako je i na većini otoka. Čak i da se spoje dvije osnovne škole na otoku – OŠ »Vis« i OŠ »Komiža«, nastava bi se morala održavati na dvije lokacije jer nijedna od postojećih zgrada ne bi sama mogla zbrinuti svu djecu jer nemaju prostornih uvjeta. »U dogovoru s gradonačelnikom odlučili smo da budućemu nastavniku matematike Grad Komiža osigura smještaj, odnosno gradski stan. To je zainteresiralo ljude izvan Hrvatske, na oglas se za to mjesto javljaju kandidati iz Srbije i Makedonije te neki naši inženjeri koji su se odselili u London«, rekla je ravnateljica Mardešić.
